Svaki Zakon ima svojih dobrih i loših strana, povremeno se dodaju neke nove izvedenice u pojedinim članu zakona, a neki se u potpunosti mijenjaju od prve do zadnje riječi, tako da su i osobe koje koriste Zakon povremeno zbunjene. U suštini okosnica Zakona uvijek je ista samo je u veći slučajeva svatko tko zna dobro pročitati Zakon, bolje napisati član tog zakona drugačije tumači i provodi.

OBITELJSKI ZAKON ima dosta pogrešaka i stalno ga treba mijenjati, a s druge strane taj Zakon ima i internu inačicu pa se kod pojedinih slučajeva koristi ta inačica a ne osnovni Zakon i već na taj način znamo da nismo pred Zakonom svi isti iako bi trebali biti.
Po ovom zakonu djeca su zaštićena od roditeljskog nasilja, od vršnjačkog nasilja, ali nitko djete ne štiti kada mu se oduzme odluka koja mu je po tom Zakonu omogućena sa njegovih 12 godina starosti.
Taj zakon ne brani toj djeci da odlučuju s kojim roditeljem žele živjeti ali djetetova odluka nije važeća ni na jednom Sudu jer svaki sud može koliko smo imali prilike vidjeti tu djetetovu odluku lako mogu poništiti, to je dokaz da taj članak zakona postoji samo kao figura.

Ni vrhunski pravnici, ni socijalni radnici u potpunosti ne razumiju taj zakon, pa s toga se Zakon sprovodi po internom Zakonu, a svaki interni zakon je drugačiji i donose se odluke kakve se donose jer drugačije nitko ne zna donjeti odluku koja će biti na strani oštećene stane to jest djeteta čija želja se ne poštuje, a trebala bi po ZAKONU.