Razmišljala sam jučer o sustavu socijalne skrbi koji je rak rana iz vrlo jednostavnog razloga, treba zakon promjenu, ali ne kozmetičku.
Prije dosta godina molila sam socijalni rad da mom bolesnom sinu omogući normalan život i da mi pronađe adekvatnu obitelj koja bi se o njemu mogla brinuti jer ja ne mogu zbog svog i njegovog fizičkog stanja.

- Draga Andrea, to bi bilo divno, ali procedura nije jednostavna. Naime ovako, prvo bi ti sud trebao oduzeti roditeljsku skrb za Josipa. Znaš li koliko godina bi to trajalo? Onda bi potencijalni posvojitelji trebali na procjenu isto putem suda, jer mora se kod njih sve provjeriti i da ti ne nabrajam dalje.
- Što bi bilo komplicirano ako ja svojevoljno dajem pravo posvojenja? Ja poznajem liječnicu koja bih ga rado posvojila i pružila mu sve što ja ne mogu zbog zdravstvenog stanja.
- Bez obzira što ti dozvoljavaš posvojenje dobrovoljno procedura je takva i zato je bolje da je Josip tamo gdje je a mi toj ustanovi s obzirom da ti nemaš financija plaćamo 3.500. kuna.
Naravno ti ne smiješ primati doplatak za njega.
- Nisam ga ni imala jer su mi odbili sa obrazloženjem „vaš suprug posjeduju četvrtinu kuće”.

Posvojenje bi trebalo pojednostavniti, pa onda potencijalni posvojitelji, a u registru ih ima ne bi morali posvajati djecu iz dosta udaljenih zemalja i ne bi bili optuženi za trgovinu djece, nego bi djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi omogućili sretno odrastanje u toplom obiteljskom domu.