Nekada sam se znala smijati i svi koje sam susretala govorili su mi da imam zarazan osmijeh, nekada sam znala slušati i razgovarati sa ljudima koje sam susretala i koji su željeli razgovor ako su imali vremena, a kada su me susreli uvijek su ga našli jer navodno ih je moja prisutnost smirivala.
Danas se više ne smijem, danas više ne izlazim, danas više ne razgovaram, danas više nikoga ne susrećem, danas čekam sina da se vrati s posla, da zajedno ručamo, popričamo malo o onome o čemu on želi, poslušam s njim njegovu vrsti glazbe, danas pogledam neku seriju na netu, pročitam dvije tri stranice, drage mi knjige, zaspim i sljedeći dan mi je isti kakav je bio dan prije, bez osmijeha , bez susreta, ali je dan, moj dan.