Život započinjemo plačem pri rođenju, vezani smo uz majku najmanje godinu dana i uživamo u svemu jer nam je dobro, imamo snove koje ne raspoznajemo, imamo pažnju, ljubav i njezinu brigu kod svakog našeg pokreta.
Naravno mi nismo ni svjesni da ćemo jednom morati krenuti dalje sami, da ćemo se penjati, padati, a pored nas u tom trenutku neće biti nikoga da nas podrži i pokaže kako se popeti, kako se podići kada nam nešto ne ide tokom kakvim bi trebao ići, jer koliko god smo zapamtili greške svojih roditelja mi naravno radimo svoje i to je bolno i teško jer ne razumijemo sami sebe i znamo da nas jedino manjina može razumjeti.
Trebamo sami sebi priznati da smo jači od ponora u koji smo pali i tada ćemo svojom upornošću dokazati sami sebi da imamo svoje vrijednosti koje nas tjeraju da budemo jači sami od sebe i patnje koja nas guši.
Naša upornost nam daje snagu da izađemo iz ponora i nađemo ravninu svog života koji je poseban jer smo i mi posebni, pobijedivši svaki ponor u koji smo pali.