Promatrajući jučer ljude koji hodaju gradom, koji sjede u tramvaju vidjela sam da nitko nema osmjeh, svi su zamišljeni, tužni, potišteni i u jednom trenutku poželjela sam viknuti "Nemojte biti zamišljeni, nemojte biti tužni, osmjehnite se jer osmijeh vam daje ljepotu. Podignite pogled prema nebu i dozvolite zrakama sunca da vam miluju obraze, budite ponosni jer hodate, možete i trčati, možete plesati kada poželite, možete raditi, možete uživati kako vas volja jer život ima svojih ljepota."
Ne, naravno vikala nisam ali tražila sam osmjeh na licima prolaznika ali osmjeh vidjela nisam.