Već godinama sam osoba s invaliditetom i moje noge su invalidska kolica naravno bez motora /na ručni pogon/ ja ih zovem kabriolet jer su otvorena na sve strane. Najbolja su kada pada pljusak pa vozim kolica kao formulu da bih stigla do zaklona a kada stignem tada me drugi prolaznici u prolazu smoče više no pljusak jer se kiša cijedi iz njihovih kišobrana.
Osobe s invaliditetom idu u školu s normalno zdravim osobama po istom programu i tek pet do deset posto osoba s invaliditetom radi a ostali su na burzi rada i primaju naknadu jer je komisijski ustanovljena radna nesposobnost. Godinama svugdje negdje nešto prilagođavaju ali te prilagodbe su toliko loše izvedene da ako nisi spretan u vožnji svojih kolica lako možeš nosom zaroniti po asfaltu ili pljusnuti na tramvajsku prugu i moliti anđele da te slučajni prolazni opazi o podigne prije naleta tramvaja.
Dugi niz godina održava se festival jednakih mogućnosti kako bi osobe s invaliditetom pokazale svoje sposobnosti s obzirom na stupanj invaliditeta, bavimo se i sportovima, rađamo, odgajamo, rade koji rade ali većina poslodavaca plaća državi radije nego da nas zaposli i budemo korisni društvu u kojem živimo.


Možda bi i mi koji imamo invaliditet krenuti jednom godišnje sa svojim pomagalima šetati gradom pa bi nam nakon nekoliko godina šetnje omogućili posao, prilagodili ulaze u dućane i shvatili da smo i mi dio stanovništva.