Svaku noć se budim oko tri sata i razmišljam u mraku i tišini kako bih krenula dan kada se razdani i jedino što mi pada u blentavu tintaru je gledanje serija na netu jer tako razmišljajući o scenama koje gledam na prastarom laptopu misli mi ne lutaju na glupe slike moje prošlosti iako je puno zanimljivija od moje sadašnjosti.
Ponekada se sjetim kako su moji roditelji uzgajali kanarince pa čujem njih kako pjevaju svoj pjev a svaki kanarinac je imao svoj način pjevanja, jer cijeli jedan zid pripadao je tim divnim ptičicama koje su bile vesele svaka na svoj način, imali smo i vučjaka Garu koji je bio moja igračka ali slušao je komande samo moga oca, pored kanarinaca i vučjaka, jedna papiga, dva goluba lepezanera i nekoliko zlatnih ribica za koje sam kao mala mislila da ispunjavaju želju ako je želja ispravna. O kanarincima su brigu vodili moji roditelji, o psu moj brat, o papigi i ribicama ja a baku su voljeli lepezaneri koji su za njom išli gdje god bi baka bila.
Sada imam samo Maksa koji je tu radi mog sina a ja želim papigu ali nikako da si ju nabavim jer uvijek ima nešto drugo bitnije od papige što mi je potrebnije.
Svaku noć se budim i razmišljam u mraku i tišini o mojoj sreći iz djetinjstva, a ta sreća se vratiti ne može i neće. Prošlost pripada prošlosti i uspomenama a sada, da sada treba stvoriti nešto što će me radovati u budućnosti ali što će me radovati još uvijek ne znam jer mene ni sadašnjost ne raduje.