Osobe s invaliditetom koje imaju neki od nedostataka mogu biti korisne društvu u kojem žive samo im se mora pružiti prilika da to i budu. Osobe sa fizičkim i lakšim psihičkim posljedicama se školuju i na kraju svog školovanja imaju kvalifikaciju i svoju stručnu spremu ali rijetkima se pruža prilika da rade za ono što su školovani.
Mi možemo pjevati, plesati, baviti se sportom, rađati djecu, kuhati, oblačiti se, kupati se, nasmijavati, plakati i rasplakati druge. Možemo sve u skladu svojih psihofizičkih mogućnosti. Da mi smo dio društva u kojem živimo ali se stalno moramo dokazivati i sebi i drugima.
Mi ne možemo biti kirurzi, piloti, stjuardese, biti miss na izborima ljepote ali možemo na drugi način biti korisni društvu u kojem živimo jer iako smo osobe sa invaliditetom i mi smo ljudi koji žive život u skladu sa svojim mogućnostima i da, da ne zaboravim, mi imamo razumijevanja za sve ali rijetki imaju razumijevanja za nas.
Mi se trebamo izboriti za svoje mjesto u društvu, kada samo dokazali da smo isti kao zdravi tada smo dio skupine koja ne gleda naš invaliditet nego gleda kao i sebe i ostale koji nemaju nikakav nedostatak.

"ti imaš vidljivu manu, a pitaj se što je sa mnom koji imam ne vidljivu manu, takvima je teže no tebi vjeruj mi na riječ"