Kreneš na školovanje kao osoba s invaliditetom, zdravi te gledaju kao da si pao s Marsa u njihovu sredinu, bježe od tebe poput gazele jer razmišljaju da je tvoja bolest prenosiva i na druge, tijekom školovanja se dokazuješ da imaš vrijednosti usprkos svom fizičkom nedostatku i tako ti prođe četiri godine fakulteta a da se družiš sam sa sobom jer i nakon svega kolege kojima si pomagao da polože ispit u tebi vide Marsijanca.
Tijekom života uvijek se dokazuješ jer tvoj fizički nedostatak je prepona koju nitko, baš nitko ne želi dotaknuti.
Ako nekom nepoznatom i tebi nevidljivom spomeneš da si osoba s invaliditetom nekoliko minuta povratne rečenice nema a zatim napiše ono "žao mi je" i naravno postoji jedan ali jer većina ima sliku da osoba s invaliditetom za sve baš za sve trebaju tuđu pomoć jer nisu samostalne i naravno da griješe ali to osobi koja te ne poznaje i ne vidi ne možeš dokazati niti pokazati.
Naravno za takvo razmišljanje nisu krive te osobe koje te ne poznaju nego predrasude koje su stvorene u glavama fizički zdravih osoba o osobama koje imaj fizički nedostatak te umjesto nogu koriste štake ili invalidska kolica. I mi smo zdravi ljudi samo to imamo vidljivu manu koja zdravim osobama stvara prepreku koju nikada i nikako ne mogu preskočiti a možda jednom hoće.
Osobe s invaliditetom su samostalne samo što im treba malo više vremena kod pojedinih radnji ali uvijek se moramo fizički zdravim osobama dokazivati jer bez dokazivanja kod zdravih pojedinaca postoji ono "žao mi je" ili "ali" jer njima je osoba s invaliditetom teret u njihovim glavama.