Kada se široka masa smijala videu na kojem sam plakala nisam se naljutila na nikoga jer i meni je to bilo smiješno i shvatila sam da se ljudi ipak znaju smijati usprkos problemima koji ih okružuju. Kada sam pisala o muškarcu koji mi se podvukao pod kožu toliko kritika sam dobila i bila napadnuta ali nije mi žao što sam dio svojih osjećaja prenijela, kada se saznalo da moj stariji sin ima probleme pisali su mi neki da sam ja kriva i nisam planula nego sam tražila pomoć i našla je te spasila sina iz pakla u koji je ušao zahvaljujući svojoj povodljivosti, danas je sretan jer zna da u meni ima oslonac i sve, da sve ću napraviti da njemu bude bolje.
Kada pišem da ne mogu plakati jer suza više nemam tada me se savjetuje da odem kod mlađeg sina ali pri tome zaboravljaju da direktnog prijevoza do tamo gdje se nalazi nema, zaboravljaju da ne mogu pješačiti pet kilometara jer sam u invalidskim kolicima ne svojom voljom nego voljom nekoga tko mi je omogućio da obolim ali ja ga ne krivim i ne napadam jer znam da postoji razlog svega što se dogodilo prije nekoliko godina.
Kada napišem komentar nekoj osobi jer je otvoreno pisala o tabu temi tada sam grozna, luda i nepromišljena jer "majka sam dvojice sinova" i zbog njih nije poželjno da pišem o tabu temi, a moj jedan sin niti ne zna čitati a drugi tamo gdje momentalno je nema pristup internetu a da i ima on glavnu blog stranicu ne otvara niti čita moj niti bilo čiji blog jer nije zainteresiran.
Kada sam pisala jedan tekst o segmentu svog života bila sam razapeta i nekoliko osoba me branilo (hvala im na tome) ali da to sam ja baš ja i ne neću se mijenjati samo zato da bi pokazala sebe u drugom svijetlu od svjetla kakvo je moj život, kakva sam ja, jer to sam sve ja, baš ja sa svojim imenom.

Andrea