Kako postoji kultura pričanja, tako isto postoji kultura pisanja koja bi zbog čitalačke publike trebala biti na visini ali to se rijetko može naći jer kultura govora i kultura pismenog izražavanja danas postoji u manjoj mjeri a to je kriv tempo života, ni liječnici nemaju vremena objasniti pacijentu sve što bi trebali jer moraju gledati u ekran kako ne bi krivo nešto unijeli u kompjuter tako da ni s njima ne razgovaramo kao prije, sada se ni susjedi ne poznaju a godinama žive u istom ulazu. Ogovaranja ima svugdje jer to je postala svakodnevica kao što je postala i ne kultura dijaloga i pisanja.