Već nekoliko sati sjedim sa praznim papirom ispred sebe, gledam u njega i razmišljam gdje su nestali sretni dani, gdje sam otišla ja i ima li ovakav život smisla, imam li se snage i dalje boriti kada sve što hoću nestaje u trenu kao kula od pijeska koju su mala djeca izgradila igrajući se a val koji je samo lagano dotakao srušio je kulu u jedan tren.
Gledam kroz prozor svoga stana i nadam se da ću ćuti nježnu melodiju starog klavira jer mi nedostaje tvoja blizina, tvoj nježan pogled kojim si gledao crno bijele tipke dok su tvoji nježni prsti prateći note svirali tužnu sonatu koja nije imala imena. Voljela bih da smo zajedno kao nekada, da se smijemo mojim glupostima, da plačem na tvom ramenu, a zvuk starog klavira me nježno tjera u san i ja sanjam ružičaste snove znajući da sam pored tebe, da me razumiješ. Nedostaješ mi kao što mi nedostaje sunce kada je jaka zima. Znam da ćemo se jednom sresti i da ću ponovo uživati pored tebe i zvucima tipaka starog klavira na kojem sada vene ruža kao što venem ja jer nikoga voljeti ne mogu kao što sam tebe voljela.
Dozvoli mi da čujem negdje u daljini nježnu melodiju starog klavira jer jedino tada sam sretna, ne neću plakati jer znam koliko te sada bole suze, gledati ću u tišini u daljinu slušajući vjetar koji svira umjesto tebe tužnu melodiju crno bijelih tipki, znam da vjetar svira umjesto tebe, znam da ćemo se sresti i tada ću ti priznati da sam te voljela.
tvoja sestra po tuzi

Oznake: napisala ANDREA