Gledam u praznu podlogu svog editora i razmišljam uz kavu kako započeti tekst za objavu jer toliko toga bih željela napisati ali bojim se da bi tekst bio pun mog jada jer jedino tuga i jad još stanuju kod mene iako sam im prije nekoliko mjeseci dala otkaz bez prava povratka jednostavno se toliko udomaćili kod mene da što god ja poželjela drugačije ti moji podstanari jednostavno uspijevaju sve to maknuti i šire se iako ja to ne želim. Kada god mi iole malo dobro krene tuga i jad se pojave iznenada i zaustave moju radost jer ja se ne smijem radovati, ja se ne smijem smijati, ja ne smijem biti sretna. Krenem korak naprijed a tuga i jad me vrate nazad dva koraka. Sve mi se čini da me tuga i jad uče godinama plesne korake koje ja moram naučiti kako bih mogla početi novu lekciju plesa,