Nitko, ama baš nitko vrijeme vratiti ne može jer kada bih se to moglo vratila bih se u dane kada sam bila dijete, kada sam se igrala, kada sam putovala, kada sam od svojih najmilijih učila kako se odrasta, ali nitko mi nikada od njih nije govorio da su bol, patnja i tuga sastavni dio odrastanja i života kojeg živiš. Ne, nitko mi to rekao nije niti sam to primijetila, vjerujem da su to vješto skrivali od mene kako bih zajedno s njima naučila biti sretna.
Što je sreća? Tko je sretan, postoji li netko danas tko sreću poznaje?
Znam reći ćete mi da svi mi svoju sreću tražimo sami, ali ako ti netko tvoju sreću uzme... gdje sreću tražiti.
Nitko, baš nitko vrijeme vratiti ne može ali može podnositi patnju, tugu, bol, može se radovati malim stvarima koje su nekome totalno nebitne, može se smijati srcem i dušom jer jedino tako može ići dalje kroz svoj životnu stazu u nadi da će izgubljenu sreću ponovno vidjeti ispred sebe.