Mislim, razmišljam, a misli mi stvaraju sad jednu sad drugu sliku od kojih naravno želim stvoriti jednu sliku, ali ništa se os slika povezati ne može, jednostavno su sve slike razbacane a nemam volje ponovno prevrtati slike u svojim mislima. Razmišljam o danas, o sutra, o prekosutra jer ne želim razmišljati o danima, mjesecima i godinama što su prošle. Sada kada tipkam slova po tipkovnici na bijeloj podlozi uviđam da mi ta bjelina odgovara ali slike i misli su tu pored mene i tišine koja vlada u mom stanu jer ne ja danas ne mogu slušati glasove koji inače dopiru s radija koji upalim po dizanju iz tople postelje ja samo mogu slušati tišinu oko sebe i pokušati se osjećati bolje no večer prije ali...
Misli i razmišljanje me tjeraju da riješim dio nečega što se još uvijek riješiti ne može.
Zastala sam malo s pisanjem i uzimam u ruku dvije plave kuverte kako bih pročitala sadržaj koji se nalazi, te sada samu sebe tjeram da otvorim fascikl u kojem se nalaze svi dokumenti i dopisi vezani za sadržaj tih dviju plavih kuverti. Znam da ću tijekom današnjeg dana (nemam volje izaći) uzeti nekoliko papira i olovku te ponovno pisati očitovanje na sadržaj koji se nalazi u tim kuvertama jer moram pripremiti samu sebe za pobijanje neistinitih činjenica koje je odvjetnik moje maćehe iznio u dopisima upućenim na dva suda. Da,dobro ste pročitali dva suda jer moja maćeha se ne može pomiriti s činjenicom da je moj otac godinama iako me nije imao u blizini razmišljao o meni i meni ostavio sve pa čak i dugotrajnu sudsku borbu s osobom koja ima osamdeset godina, vlastitu kuću, naravno nema djece ali ima pohlepu kojoj sve mi se čini nema kraja.
Ta trakavica traje od 2014 i tko zna koliko će trajati jer pravosuđe je takvo kakvo je iako je predmet jednostavan i svi dokumenti su u spisu te ih samo treba pročitati i donijeti odluku o konačnosti jednostavnog postupka.