Uz šalicu jutarnje kave i dim cigarete razmišljam što danas da radim jer sama sam (nisam i Max je još uvijek tu) jer ne kuha mi se za mene samu tako da ću čalabrknuti nešto na brzinu kada osjetim glad, slušati tišinu jer mi danas tišina odgovara. Možda ću prelistati sve dopise koje sam pisala za ostavinu i pripremiti se za dva bezvezna ročišta iako imam još skoro cijeli mjesec do ponovnog početka glupe trakavice koju je započela moja maćeha (maćeha u pravom smislu) jer želim sve napisati i izložiti na ročištu pismeno kako ne bih neprestano uzaludno sutkinji i sucu po nekoliko puta odgovarala na postavljeno pitanje koje oni znaju postavljati po nekoliko puta ali u drugoj formulaciji.
Previt ću si ranu na nozi a zatim nazvati Kikija jer je sretniji kada me čuje.
Evo tako ću provesti ostatak dana u tišini zaokupljena procesom koji nema smisla ali ipak još traje i može trajati nekoliko godina s obzirom na to da 80 godišnjakinja koja nema nigdje nikoga osim kuće u Brezovici neće odustati od svog traženja svega što je moj otac stekao s mojom majkom a ona došla pa misli da na sve ima prava.