"Tko rano rani, dvije sreće grabi" tako barem stari ljudi kažu a ja mislim da su to samo priče jer sreća meni nikako da stigne. Promatram maglu kroz prozor (živim pored pješačkog mosta na Savi) i čekam da se pojave prve zrake jesenjeg sunca pa da krenem do grada jer tamo sam jedino sretna s obzirom na to da susrećem drage ljude i promatram zamišljena lica prolaznika. Tako mi mirno prolaze sati i znam da nisam sama, znam da nisam jedina kojoj sreća još zadugo stići neće. Stavim tada osmijeh na lice i njime pokušavam pokazati tužnim prolaznicima da se s osmijehom može lakše podnijeti sve što ih tjera da budu zamišljeni. Većina mi se javi i razgovaraju sa mnom ali malo njih zna pravi razlog mog sjedenja jer ja ne pitam ja samo šutim jer govoriti mi se ne da nemam ni snage ni volje.
Voljela bih da imam novaca, da otputujem što dalje od ovakvog načina života, da tamo negdje u nepoznatom okrenem novu stranicu jer tamo je sigurna sam i moja sreća koja je zastala na pola puta kao što ja stojim ovdje jer nemam snage za ništa osim za novi početak daleko od svega što me sada okružuje.