Sjediš i gledaš u kompjuter razmišljajući kako započeti tekst a u pola sata gledanja u bijelu podlogu ne možeš se sjetiti početne rečenice. Odjednom ti se pred očima počnu vrtjeti nazivi knjiga koje si nekada volio čitati i nedostaje ti knjiga "najljepše bajke svijeta" jer nikada nećeš postati netko od tih divnih likova iz krasnih bajki, nikada nećeš uspjeti napisati zanimljiv tekst iako ti prsti sami tipkaju slova po tipkovnici. I dalje sjediš i gledaš ispisana slova koja nitko kao ni ti neće razumjeti.
Napisala bih nekome pismo ali odustala si od toga jer bi neki to pismo mogli krivo protumačiti i zato sada pišeš bez smisla jer želja te tjera da pišeš jer ovakvo vrijeme kakvo je sada, tmurno i kišno ništa drugo od tebe ne očekuje no da se sjetiš osobe koja je bila pored tebe jednom i koja se divila svim tvojim pričama ispisanim u bilježnicu a sada nemaš snage sročiti ni početnu rečenicu jer tvoje priče neće nitko čitati.