Pogled mu je promatrao nešto u daljini, nešto što je vidio samo on i nitko drugi od njegovih poznanika, Pokušavali su veselom pjesmom da mu odvrate pogled ali koliko god su se trudili nisu mogli. Svi su znali o kome razmišlja, koga vidi u daljini ali nitko od njih nije se usudio ništa reći jer su znali kolika je njegova patnja. Znali su što osjeća bol i koliko tuge godinama nosi u sebi, pokušali su je pronaći ali nisu uspjeli, godinama su samo pokušavali da ga odvrate od slika prošlosti ali bez uspjeha.
Neki od njegovih prijatelja ostali su i njezini, često su s njom danima pokušavali pričati o njemu ali ona je skretala razgovor na nebitne teme samo zato da pred njima prikrije svoju bol.
- Sasvim slučajno sam jedno jutro pijući kavu pričao njemu o tebi ne znajući da te dobro poznaje, rekao sam mu da poznajem jednu izuzetno dragu ženu te da bih rado bio s tobom ali da živiš s monstrumom kojeg po svojem karakteru i dobroti zaslužila nisi. Kada sam mu te opisao na njegovom licu pojavio se smiješak i tuga u isto vrijeme i tada mi je samo rekao - Znam tu ženu i ja sam kriv za sve nje patnje, bio sam s njom i volim je a nemam joj snage to priznati, jer ona mi moje ponašanje i moju laž nikada oprostiti neće.
- Obećao sam mu da ću ti prenijeti njegove riječi i proslijediti mu tvoj odgovor a sada znam da mu samo mogu proslijediti tvoju šutnju kako bi i dalje ja mogao biti tvoj prijatelj koji te razumije, a i njegov jer razumijem njega. Tebe je lako zavoljeti i voljeti, a teško te je zaboraviti.

napisala Andrea