Drhtavom rukom napisao je nekoliko redaka pisma koji će staviti u kuvertu kako bi joj to pismo poslao netko po datumu navedenom u njegovoj oporuci koju je deponirao jer ne želi da itko zna za nju sve do njegove smrti. Bio je svjestan da bi bilo bolje da joj pismo pošalje sam ali nije imao snage to učiniti jer ne želi joj sada uništiti njene sretne trenutke ali ona sretnih trenutaka nije imala od njihovog rastanka a on to nikada nije ni znao ni saznao jer svima koji su poznavali i njega i nju te s njom i nakon rastanka s njim ostali dobri nikada nisu ispitivali okolnosti rastanka.
U oporuci je naveo da se njegovo pismo mora predati njoj jer u protivnom sve naslijeđeno nitko od nasljednika naslijediti neće sve dok ona kojoj je pismo napisano njegovim nasljednicima to ne dozvoli jer sve svoje ostavlja njoj samo zato da joj tako prizna koliko je pripadao njoj sve godine svog života.
Da, ona će jedino ona podijeliti njegovu imovinu kada njega više ne bude jer sve što ima zato što ga je ona poticala da ne odustaje od svog sna onda kada su bili jedno, a otišao je od nje riječima.
"Nikada nećeš biti sretna jer me tjeraš od sebe a znam da me voliš kao što ja volim tebe. Moglo nam je i dalje biti lijepo, mogli smo biti jedno i znaj odlučila si krivo jer me ne želiš pored sebe". "Saznat ćeš jednom a do tada ti želim patnju".

Prije no što je kuvertirao pismo pročitao ga je nekoliko puta, u njegovom pogledu vidjela se tuga za osobom kojoj je pismo napisano. Živio je i imao sve ali pored njega nikada nije bila žena koju uistinu voli, čije ime je samo spominjao daljnjim rođacima jer znao je koliko je cijene i poštuju a njemu zamjeraju što godinama ništa nije poduzeo nego se patio u okruženju koje ga je gušilo.

Umjesto ljubavi ostavio joj je pismo koje će pročitati poslije pročitane oporuke u kojoj samo njoj ostavlja sve što je njegovo, nije ni svjestan da ona njegovo ništa neće prihvatiti jer njoj je samo trebao razgovor s njim a za razgovor on nikada nije imao snage.