Znam da ovaj izazov neće mnoge interesirati jer u prvi plan postavljam sebe jer to je više bila borba i izazov u isto vrijeme.

Zbog nesreće koja se dogodila zato što je tako bilo negdje upisano kao što je sve napisano danom začeća. Od vrckaste djevojčice koja je voljela ples i rukomet postala sam kip i nisam imala volje niti da otvorim oči, niti da govorim samo sam slušala i osjećala suze kako mi klize niz obraze. Glava mi je bila teška kada god su mi je podigli na povišeni jastuk da bih pojela hranu za koju nisam imala volje i nisam osjećala ni okus mi miris hrane koju su mi davali. Željela sam se podići, okrenuti ali nisam mogla jer sam bila u koritu od gipsa.
Sve medicinsko osoblje neprestano se trudilo da progovorim, da se nasmijem jer sam živa i moram nastaviti dalje a oni će mi to omogućiti jer sam mlada i preda mnom je divan život samo ako imam volje prihvatiti izazov novog života jer dobila sam mogućnost živjeti.
Željela sam im reći da griješe jer nikada ništa neće biti isto ali glasa nigdje, samo suze koje su klizile niz obraze.
Nakon godinu dana ležanja izazov je bio sjesti i sjediti na krevetu, izazov je bio naučiti padati tako da ne strgaš ni jednu kost kada padneš, izazov je bio stati na noge a koljena klecaju ali svakim danom sam sebi govoriš "Tu sam i moram dalje iako mi se ni malo neda".
Nepokretna, sama, bez brata, prijatelja tjerala sam sama sebe da budem puna volje i da ponovno stanem na noge jer liječnici mi za to nisu davali nade da ću ikada više napraviti korak dva i ta njihova prognoza bila je izazov da i sebi i njima pokažem da ja hodam i da to mogu ali ne mogu biti ono što sam bila prije nesreće vrckasta djevojka koja pleše i igra rukomet.