Bilo mi je danas lijepo u središtu grada sjediti na kiši i promatrati ljude kako hodaju užurbanim korakom da im kiša ne namoči kišobrane, uživala sam kao nekada kada sam trčkarala oko zgrade bosa kada je god padala kiša. Uživala sam razgovarati sa kišnim kapima jer svaka kap kiše priča svoju priču. Znam da je svaka kišna kap jedna suza koja ne može kanuti iz mojih očiju i zato dopuštam kiši da se igra s mojom kosom i mojim licem i samo s njom smijem razgovarati, kiša jedina razumije moju bol koja guši, ali ta bol je slatko gušenje.
I sada dok pišem ove redove bez smisla podižem pogled prema prozoru i nadam se da će nebo još neko vrijeme plakati jer moja bol nije jedina koja mora ostati skrivena.
Ja imam dušu, ali moram dušu pustiti da ode dalje jer ja dušu zaslužila nisam.