Imati, ne imati, više ne imati nego imati. To je moja svakodnevna igra kao što smo nekada trgajući latice cvijeta govorili, voli me, ne voli me, a ja sam umjesto te dvije divne riječi govorila mrzi me, ne mrzi me i nikada ni dan danas još nisam saznala odgovor je uvijek me nešto prekida na polovici tako da ne znam što sam zadnje izgovorila, ali znam da samu sebe mrzim.
Ako zaboraviš reći voljenoj osobi dvije slatke riječi ta osoba te neće nikada zaboraviti jer će se nadati da ćeš joj jednom priznati da si je volio, ne to se dogoditi za mene neće ali ću biti kritizirana jer sva krivica je samo moja.