Kazaljke sata poklopljene su i podnevna zvona zvone, podigla je pogled prema modrom nebu koji su počeli prekrivati tamni oblaci i dočekala je tako toplu kišu koja je sakrila njene suze jer su kišne kapi umivale njeno lice, teško joj je prolaziti ulicom koja je nekada bila njihova ulica ali tom ulicom prolazi svaki dan i zna da ga u toj ulici nikada neće sresti i sve vezano za tu ulicu samo su uspomene koje se probude dok prolazi pored kućnog broja. Zašto prolazi tom ulicom, njihovom ulicom ne zna ni sama, i koliko god želi da ne prolazi njihovom ulicom kroz tu ulicu mora proći jer jedino kroz "njihovu" ulicu dolazi do osobe koja treba nju i njen pogled u kojem se može pročitati njezina bol.
Ne, nema smisla ništa, sve slike koliko god to ona želi ne blijede a ona je svjesna da ima postoji razlog zašto ponovno svakodnevno prolazi "njihovom" ulicom.
Mora shvatiti da prošlost ostaje prošlost da dani i godine prolaze, te da ništa više vratiti se ne može osim divnih uspomena a te uspomene treba zatvoriti jer jedino kada uspomene zatvori nestati će i bol, tek tada će shvatiti kako su divni i ovi kišni i svi dani koji dolaze.