Sjedim sada, gledam u bijelu podlogu na ekranu i vidim nešto kao u magli i pitam se
dali oni znaju voljeti ili samo znaju nanijeti bol i patnju onome tko voli njih. Zaboravila sam jutros na stol postaviti još jednu šalicu kave, bravo ja.
Bravo zato što ponovno polako zaključavam u sebi svoju prošlost koja me guši ma koliko god tu prošlost moje srce treba ona mora biti zaključana jer odlučila sam krenuti dalje, što dalje jer takvi kao taj "žigolo" nisu ništa drugo zaslužili nego okove koje nikada neće moći skinuti sa sebe.
Uskoro ću ga zaključati potpuno i nadam se da će tada osjetit bol koju nikada baš nikada neće moći maknuti a on sam zna zašto.
Znam da će mi sada pojedinci reći ono što želiš drugome dogoditi će se tebi ali morate znati da me ništa ne može iznenaditi jer moj život je teži od olova i ja sam tu, idem dalje i mogu dalje, te me ništa ne može iznenaditi više.

Svaki svoj zagrljaj, svaki tvoj dodir stezati će okove jače oko tebe sve dok ne priznaš da si lagao uvijek svima. Osjeti bol i patnju koju si nanio drugima da bi tebi bilo bolje i ne zaboravi jedno okove nikada nećeš moći skinuti jer u njima je sva moja bol.