Gledam u plišanog medu i slušam tišinu jer tišina ima najdivnije note, note koje mi sada odgovaraju jer ova tišina nema cijene, divno je s vremena na vrijeme biti sam sa tišinom jer možeš u mislima razgovarati sam sa sobom i vidjeti i čuti sve ono što si napravio krivo znajući da neke stvari nikada popraviti nećeš i da ti se dosta toga neće i ne može vratiti, svi mi imamo svoj put, svoju sreću, svoju nesreću, prvenstveno imamo sebe i moramo poznavati sebe.
Kada bih barem mogla vrijeme na kratko vratiti znam da ne bih napravila isto, slušala bih tada svoje srce a razum ostavila sa strane, znam da je to glupo ali je ispravno jer slušajući svoj razum izgubila sam sreću jer sam je ostavila nekome kome bih sada glasno viknula "volim te, trebaš mi ti i ništa više".

To volim te po nekoliko puta izgovaram svom Maxu koji je stalno uz mene i voli da ga poljubim u bademasto okeco ili njuškicu, on stvarno zna voljeti i biti vjeran, sretan i tužan zajedno sa mnom jer zna da ja znam voljeti i uzvratiti, on priča sa mnom iako psi ne mogu govoriti ali njegovi pokreti i pogled govore više od riječi koje kod mnogih ljudi mogu biti velika laž.

Uživam u tišini i u polumraku u slikama koje se nikada koliko se god trudim izbrisati neće, a trebaju, moraju jer moja sreća je otišla s tim slikama i ja je vratiti moram, vrijeme je.