Znam živote da nikoga ne maziš, da svi mi idemo lijevo, desno, gore, dolje, da se dižemo i padamo jer potpuno ravnog puta nema. Znam da si sreću svi moramo pronaći sami, a isto tako znam da su bol i tuga dio tebe jer svatko od nas ima teret koji može nositi tvojim stazama koje su ponekada samo ravne i posute mirisnim laticama ruža. Znam da sam griješila, da i danas griješim ali ja se radujem tebi živote i uživam što sam tu, uživam što mi je tuga prijateljica jer imam s kim razgovarati, znam da nikada neću sve svoje greške ispraviti, znam da mi duša plače a u očima se ne vide suze, znam da tugu pišem jer ne, ne bih htjela da bilo tko kasnije dobije životnu stazu sličnu mojoj jer ona boli a ja tu bol moram znati nositi i nosim je s bolnim smiješkom kao što i mnogi drugi nose svoju bol i tugu ali to znaju sakriti daleko od drugih i nikada tugu pokazivati neće jer ona je njihova.
Znam da sam za sve što mi se desilo i što mi se dešava kriva sama jer nikako nisam mogla pronaći ispravan put.
Živote sretna sam što imam svoja dva anđela i molim te zbog njih da njima daš sve ono divno što pripada meni jer meni si dovoljan samo ti i moja prijateljica tuga koja me čvrsto drži za ruke jer ja je još uvijek ne mogu pustiti od sebe iako bih voljela da prepusti svoje mjesto mojoj radosti.