Znam živote da nikoga ne maziš, da svi mi idemo lijevo, desno, gore, dolje, da se dižemo i padamo jer potpuno ravnog puta nema. Znam da si sreću svi moramo pronaći sami, a isto tako znam da su bol i tuga dio tebe jer svatko od nas ima teret koji može nositi tvojim stazama koje su ponekada samo ravne i posute mirisnim laticama ruža. Znam da sam griješila, da i danas griješim ali ja se radujem tebi živote i uživam što sam tu, uživam što mi je tuga prijateljica jer imam s kim razgovarati, znam da nikada neću sve svoje greške ispraviti, znam da mi duša plače a u očima se ne vide suze, znam da tugu pišem jer ne, ne bih htjela da bilo tko kasnije dobije životnu stazu sličnu mojoj jer ona boli a ja tu bol moram znati nositi i nosim je s bolnim smiješkom kao što i mnogi drugi nose svoju bol i tugu ali to znaju sakriti daleko od drugih i nikada tugu pokazivati neće jer ona je njihova.
Znam da sam za sve što mi se desilo i što mi se dešava kriva sama jer nikako nisam mogla pronaći ispravan put.
Živote sretna sam što imam svoja dva anđela i molim te zbog njih da njima daš sve ono divno što pripada meni jer meni si dovoljan samo ti i moja prijateljica tuga koja me čvrsto drži za ruke jer ja je još uvijek ne mogu pustiti od sebe iako bih voljela da prepusti svoje mjesto mojoj radosti.
Post je objavljen 01.06.2014. u 11:23 sati.