Sjedim u kafiću, ispred mene ponovno posuđeni mali laptop ili ti notebook, pijuckam kavu iako mi se ne pije, čak nisam ni gladna iako cijeli dan ništa nisam stavila u usta jer ne mogu ni zijevati, ni žvakati, ni gutati, ne mogu ništa jer razmišljam koliko će mi netko ispuniti obećanje da mi pokloni rabljeni laptop i ovako je dobro, ali nemam snage boraviti u kafiću po mrklom mraku, da ja se bojim mraka kada sam vani, ali u stanu volim potpuni mrak i tišinu, volim svoje pobrkane misli, volim slike prošlosti jer tada sam sretnija no onda kada je dan. Nadam se da će mi se ispuniti želja ali kada to samo nebo zna.