Sjedim u kafiću, ispred mene ponovno posuđeni mali laptop ili ti notebook, pijuckam kavu iako mi se ne pije, čak nisam ni gladna iako cijeli dan ništa nisam stavila u usta jer ne mogu ni zijevati, ni žvakati, ni gutati, ne mogu ništa jer razmišljam koliko će mi netko ispuniti obećanje da mi pokloni rabljeni laptop i ovako je dobro, ali nemam snage boraviti u kafiću po mrklom mraku, da ja se bojim mraka kada sam vani, ali u stanu volim potpuni mrak i tišinu, volim svoje pobrkane misli, volim slike prošlosti jer tada sam sretnija no onda kada je dan. Nadam se da će mi se ispuniti želja ali kada to samo nebo zna.
Post je objavljen 12.12.2013. u 19:35 sati.