Već nekoliko dana promatram ljude oko sebe, a i sebe gledam u ogledalo kada ustanem iz toplog kreveta i vidim samo zamišljenost. Malo je radosti i osmjeha na licima. To što sam ja tužna ništa nije čudno, ali tuga na licima prolaznika i zamišljenost došla je do izražaja u najljepšim danima kada ukrasi na ulicama i u kućama i stanovima uljepšavaju prostor pun ljubavi i poštovanja. Anđele moj nedostaju mi ti dani radosti, smijeh, pjesma i ples, nedostaje mi prijatelj, brat, igra, prijateljstvo koje je divno kada si iskren, kada pružiš bilo kome osmijeh i kažeš hvala ti za sve, hvala za toplu riječ, zagrljaj, plač ili smijeh i kada čuješ volim te a onaj koji te voli nije blizu istog trena, on je pored tebe sada tu i osjećate jedno drugo iako vas daljina dijeli, a tehnika spaja.˙
Sretna sam što mi blog i g+ pružaju da komuniciram sa dobrim ljudima jer uz njih nisam sama, što svakim danom sve više ponovno upoznajem sebe, što zahvaljujući njima sve što radim ima smisla i imam snage ići dalje jer život je okrutan ali lijep onoliko koliko dopustim.

Ove žute ruže su za tebe anđele moj i znaj da sam tvoja, samo tvoja