Sjedim i gledam kroz prozor buđenje hladnog jutra dana Svete Lucije i razmišljam hoćemo li posijati pšenicu da nam iduća godina bude plodnija i bolja no što je bila ova, ali sjetila sam se najave "smaka svijeta" 21.prosinca i nemam volje za ništa jer "smak svijeta" je već više od pet godina prisutan u našoj blizini, a mi smo toliko zaokupljeni brigama da ga vidimo svakodnevno ali do sada nismo razmišljali o tome jer smo nekako rastezali ono što imamo.
Znate i sami da vam nije lako jer razmišljate "kako danas, kako sutra?" a još uvijek smo tu i radimo akrobacije dok pojedinci razmišljaju o skijanju ili sunčanju na nekom toplom egzotičnom mjestu jer žive od naših davanja i uzimanja onog što mi "mali" ionako imamo premalo.

Njima, evo baš njima sada moram napisati jednu do dvije rečenice i nakon njih svjesno mogu snositi posljedice jer oni se nikada neće probuditi i vidjeti dalje od svojih noseva.

"Pokušajte Vi koji živite život dostojan čovjeka živjeti pola godine od tri tisuće kuna ili još i manje kako žive penzioneri ili oni koji primaju socijalnu pomoć, platite s tim režije, kupite hranu, djeci knjige i pribor za školi, ah da da ne zaboravim morate se i obući jer ne možete hodati goli. Nadam se da bi tek tada shvatili kako je nama malim ljudima koji svakodnevno radimo akrobacije da bi imali bar osnove, a o skijanju ili ljetovanju ili provodu zime u egzotičnim krajevima ni ne razmišljamo jer si to svojim mukotrpnim radom i mizernim mirovinama priuštiti ne možemo dok Vi koji nam krojite živote možete i uživate kako i koliko hoćete.
Nemojte se voziti u službenom automobilu, tjedan dana koristite javni prevoz budite među običnim pukom i pogledajte oko sebe te zahvalite Svecima što Vaš život nije kao naš i ne morate razmišljati kako ćete živjeti danas, sutra ili ostale dane u mjesecu jer sve što imate, imate zahvaljujući nama zbog kojih sjedite u udobnim foteljama i lagodno živite ništa ne radeći".

s poštovanjem Andrea