Anonimno30. studenoga 2012. 18:43
Ovo je sve bilo pripremljeno.
Ok.
Draga moja iliti ja, a i ti.
Sram te bilo ti ne ja. Trenutno koristim kolica dok ojacam nogu.
Ja ovo tebi ne meni iako je pismo meni napisano,
ne bih nikada uradila.
pored svega.
Zelim ti srecu prijatelju koju ne mozes da zamislis.
Ja cu izaci iz kolica.
Posredjivati svoje stvari i nastaviti da zivim.
Tebi naravno zelim jedan zivot koji te zaista cin i srecnim.
Za sve postoji vreme.
Nisi me povredio, jer na takav nacin mozes da povredis sujetu i laž, moram da te razocaram da nemam te osobine.
Da sam puno pretrpela i da su moji ispadi a tvoje nerazumevanje dovodilo do jos vecih teskoba.

Poseban si, to sam rekla pri tome ostajem.
Vise nemam sta da ti kazem.
Zelim t sve najbolje.

OdgovoriIzbriši

andrea bosak30. studenoga 2012. 19:23
Oprosti mi ako si se osjetila-o povrijeđeno ovim mojim pismom ali to pismo nije namijenjeno tebi. Žao mi je ako si se pronašao-la u riječima namjenjenim mojoj velikoj, neprežaljenoj ljubavi


Ti znaš tko si i što ti želim ovo gore reći jer ne znam kako bih ti se drugačije zahvalila za svo ono što sam imala pored tebe. Zašto sam te izgubila, zašto se sudbina poigrala s nama, zar nismo smjeli biti sretni dugo, dugo godina?
Nedostaješ mi, stvarno mi nedostaješ, bez tebe ništa nema smisla, bez tebe sunce ima neki čudan sjaj, kiša kad pada ona samo pljušti, vjetar zavija zajedno sa mnom jer ja ne mogu dalje kroz život bez tebe, a moram.
Ne, ne smijem biti tužna znam jer tuga boli, razdire dušu.
Voljeti više ne znam, a i neću jer teško je pored nekoga pronaći sreću, teško je lagati da znaš voljeti jer iskreno se voli samo jednom i ta ljubav nikada ne prestaje.
Pamtim tvoj nježan pogled zelenih očiju, tvoj dječački osmijeh na licu, osjećam tvoj dodir na obrazu i ne ne želim da ga netko dodiruje jer bila sam tvoja i ostati ću zauvijek.
Neprestano osluškujem tuđe korake, okrećem se oko sebe, nadajući se da ću ugledati tvoje zelene oči u masi ljudi koja prolazi pored mene i koju niti ne čujem jer očekujem da ću čuti tvoj baršunasti glas, glas koji me smirivao kada sam bila ljuta. Sada sam ljuta sama na sebe jer nisam krenula s tobom nego sam te olako pustila da odeš jer išao si njoj ne znajući da se nećeš više nikada vratiti. Prije no što si za sobom zatvorio vrata rekao si „znaš da te volim, jedino što imam to si ti“.
Bili smo kao jedno, jer i jesmo jedno samo što smo se rastali kada nismo trebali, jer trebali smo jedno drugo, a toga nismo bili svjesni. Učio si me sve, kako da pričam, kako da se smijem, kako da gledam ljude pored sebe, kako da upoznam sebe, kako da čitam meni najdraže knjige a da se ne čuje okretanje stranica. Naučio si me kako da volim sebe, kako da volim tebe, a sada se pitam dali moja samoća ima smisla, znam da ima jer nitko, baš nitko ne može biti ti, ne može voljeti moje mane, ne može dirati moje lice, svirati nježne note na starom klaviru jer ni on nije više isti.
Tražim te u svakom kutku, tražim te na ulici, tramvaju, automobilu koji susrećem kada idem našim putovima, kada sjedim u parku na našoj klupi i pitam se „zašto je sudbina gorka?“ Nedostaje mi kao cvijetu kapi kiše, jako mi nedostaje.


ovo je kopija komentara i teksta koji sam prije nekoliko mjeseci pisala i prije nekoliko dana dobila gore stavljeni komentar anonimne osobe koju molim ako ovo sada ponovno vidi ne misli da sam tekst uputila njoj jer ovo je pisano mom pokojnom bratu.
Anonimnu osobu molim da mi oprosti ako je sebe pronašla u ovom tekstu.
Andrea.