|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Piše: Barbara, Alice ili Phoebe.
Lost and insecure
You found me, you found me
Lyin' on the floor
Surrounded, surrounded
Why'd you have to wait?
Where were you? Where were you?
Just a little late
You found me, you found me
~You Found Me
By: The Fray
Designer
Basecodes
Adjustment
|
|
01.Odluka
29.03.2010.
*Sretan rođendan, sisterice! :D
Kevin Malloy
Izvukao sam vrećicu iz džepa, stavio ogledalce na stol i postavio dvije lajne speeda na njemu. Sjetio sam se kako bih kasnije trebao otići kupiti još droge, ali želio sam prvo okusiti ono malo što mi je ostalo.
Drugim staklom sam ih namjestio u lajne, spustio nos i povukao jednu. Počešao sam nos, duboko uzdahnuo i spustio se kako bih pošmrkao i drugu. Droga me činila sretnom osobom; u njoj sam našao spas... Ni sam nisam znao spas od čega, ali valjda od one proklete samoće i krivnje koju sam imao u srcu.
Nagnuo sam se na hladne pločice, zabacio glavu u nazad i pogledao u bijeli strop. Osjećaj koji je prolazio tijelom je bio fenomenalan. Speed je počeo teći mojim venama, pa se adrenalin brzo razvijao.
Dignuo sam se sa poda uhvativši se za školjku za WC. Pogledao sam se u gledalo. Moja visoka smeđa irokeza stajala je, začudo, na mjestu, ali zato su moje zelene oči bile crvene. Lice mi je izgledalo kao da patim od smrtonosne bolesti. Bio sam užasno blijed, ali to mi nije smetalo.
Otišao sam otvoriti vrata, ali osjetio sam kako bih mogao povratiti svakog trena. Otvorio sam WC školjku i ispovratio sve što sam one večeri popio, a hrane nije bilo ni traga.
Osjećao sam se užasno loše. Nikada nisam naučio da ne smijem miješati drogu i alkohol, ma koliko god puta bih si ponavljao će mi biti loše od toga. Naravno, znao sam i da ću sljedeće večeri ponovno izaći i ponovno probati ono što sam konzumirao već mjesecima.
„Kompa, jesi li dobro?“ –čuo sam poznati glas.
Odmahnuo sam rukom dok sam ispirao usta. Podignuo sam pogled i nagnuo na zid kako bih zadržao ravnotežu. Užasno mi se vrtjelo u glavi.
Krajičkom oka sam pogledao u stranu. Jhonny Den je i dalje stajao na ulazu, te me promatrao ozbiljnim izrazom lica. Njegova smeđa i razbarušena kosa bila je duga do ramena, a brada mu je narasla više od zadnjeg puta. Često bi se znao brijati nakon dva-tri tjedna, kad bi se sjetio.
Gledao me svojim tamno zelenim očima i odmahivao glavom kao da mi time želi reći da ne zna što radim od sebe.
„Idi doma, Kevine.“ –rekao je.
Pokazao sam mu srednji prst, odgurnuo se od zida i doteturao do njega. Potapšao sam ga po ramenu, a on me pridržao jednom rukom kako ne bih pao na pod.
„Odbacit ću te doma.“ –uzvratio je i izvukao me iz WC-a diskoteke u kojoj se slušala trans muzika.
Odjekivala mi je u ušima dok me on vukao po plesnom podiju noseći me do izlaza. Vrtilo mi se užasno u glavi, toliko da sam svako toliko morao zaklopiti oči kako bih se umirio. Gledao sam oko sebe. Dečki i cure mojih godina skakali su na pjesmama, vrtjeli se po podiju mahajući svako toliko svojim dugim irokezama ili kosom.
Jhonny je nogom odgurnuo vrata kako bi se otvorila, a zatim me, uz pomoć jednog mladića koji je prolazio onuda, odvukao u njegov automobil. Stavio me na stražnje sjedalo, a ja sam gledao u ispred sebe jer sam ležao na leđima. Lagane rockerske pjesme svirale su na radiju automobila.
„Jebeš rock.“ –rekao sam mu.
„Jebeš drogu, prijatelju!“ –uzvratio je.
„Jebi se!“
Nasmijao se, a ja sam zaklopio oči jer sam bio previše umoran da bi ih mogao držati otvorene.
***
Glava mi je užasno pulsirala kad sam se probudio. Pogled mi je odmah pao na sat. Bilo je tek osam i pol ujutro, a ja sam došao kod kuće prije najviše četiri sata, pa nije ni čudo da mi je bilo onoliko loše.
Natjerao sam se da se dignem sa kreveta, ali pao sam na pod jer sam zapeo na plahtu.
„U pičku materinu!“ –opsovao sam ljutito jer sam udario glavom od noćni ormarić.
Osjećao sam kako mi se kvrga pojavila, pa sam prislonio glavu na čelo i duboko uzdahnuo. Zbog udarca sam se odmah razbudio, ali trebao sam jedno dugo tuširanje kako bih isprao smrad alkohola, bljuvotine i dima sa sebe.
Ušao sam u kupatilo, skinuo prljavu odjeću i bacio ju u bijelu kutiju za prljavo rublje. Ušao sam u tuš kabinu i stao ispod mlaza vode opuštajući se. Moja kosa bila je prilijepljena uz moje lice, ali to mi nije smetalo. Htio sam samo maknuti onaj smrad sa sebe unatoč tome što sam znao da ću vjerojatno večeras ponovno izaći vani.
Nakon što sam duže vremena stajao ispod vode i trošio toplu vodu, izašao sam iz kabine, obgrnuo se ručnikom oko bokova, a zatim stao pred ogledalom. Izgledao sam sam sebi normalnije zbog toga što sam se istuširao, ali znao sam da bih svakog trena mogao ponovno zadobiti one tamne podočnjake, natečene i crvene oči, te blijedo lice.
Zalupio sam vratima ogledala jer sam izvadio britvicu i pjenu za brijanje. Stavio sam bijelu pjenu u dlanu, namazao si lice i prošao britvicom preko jednog sloja. Odmah sam se porezao, što nije bilo ništa čudno, pa sam samo obrisao krv koja je tekla i nastavio se brijati.
Isprao sam lice vodom nakon što sam se obrijao, izašao iz kupatila i otišao se obući. Razmišljao sam o tome da se odem prošetati po gradu jer svejedno nisam imao što raditi, ali ipak sam se odlučio na to da ću ostati kod kuće.
Obukao sam majicu kratkih rukava. Vani je bilo hladno, ali zato sam unutra grijao toliko da nisam mogao hodati majicom dugih rukava po stanu. Sjeo sam na trosjed, prekrižio noge na stolu i zapalio cigaretu.
Uvukao sam dim, izdahnuo i krajičkom oka pogledao u sliku na ormariću. Cura moja je meni bila sve na svijetu je preminula prije šest mjeseci i ništa više nije bilo kao i prije. Užasno mi je nedostajala; nedostajala za poludjeti. Tada sam bio sretna osoba, smijao sam se često, a sada sam bio... živi mrtvac. Da, to je bilo pravo ime za mene.
Aurora Chenning
Mjesto na kojem sam živjela bilo je prekrasno, fantastično. Nikada nisam znala kakav je Raj bio. Govorili su da je lijep. Znala sam samo da nije poput Pakla, ali da je onako savršeno prekrasan... nisam imala pojma.
Hodala sam u bijeloj haljini po livadi sa puno cvijeća. Svako toliko bih znala leći ondje, pogledati u nebo i uživati u onim prekrasnim i savršenim danima.
Spustila sam se kako bih ubrala rozo – bijeli cvijet, a zatim ga pomirisala. Bio je svjež. Njegov miris bio je melem za moje nosnice.
„Tako je, Kevine... Živi mrtvac si!“ –čula sam muški glas kako odjekuje u mojoj glavi.
Pogledala sam oko sebe. U zadnjih nekoliko mjeseci sam često čula ime Kevin i, kako me jako zanimalo tko je taj muškarac, odlučila sam svratiti na Zemlju uz dopuštenje Boga. Naravno, mene nitko nije mogao vidjeti jer sam bila anđeo, pa sam ga svugdje pratila. Vidjela sam kako trati svoj život na zabavama i uz drogu, a ja nisam znala kako bih mu pomogla. Vidjela sam mu dušu. Bila je izgubljena i vrištala da treba pomoć, a ja sam samo bespomoćno gledala kako se drogira i polako umire.
Zaklopila sam oči i odlučila se vratiti kod kuće jer sam dovoljno vremena provela izvan dvorca. Razvukla sam krila, zamahnula jednom njima i poletjela u zraku. Kad sam bila živa, mislila sam da anđeli ne postoje, ali pretpostavljala sam da jedna viša sila jest bila prisutna u našim svakadašnjim životima.
Ja sam sada bila anđeo i kao jedna od vladarica Rajskog carstva, morala sam postati anđeo čuvar smrtnika. Nisam još znala koga izabrati, pa sam rekla Bogu da bih voljela da mi on izabere jednoga. Već mjesecima sam čekala svog čovjeka, čekala da pazim na nekoga i vodim ga boljim životnim putem.
Letjela sam iznad oblaka, svako toliko prošla kroz jedno i uživala u tome. Voljela sam se zabavljati ondje, ali uozbiljila sam se kad sam se približila vratima bijelog dvorca.
Pozdravila sam anđele koji su čuvali vrata, te poletjela prema središtu dvorca. Ugledala sam crvenu kočiju kraj fontane. Znala sam da je Vrag došao na još jedan dogovor sa Bogom i, pošto sam bila radoznala, odlučila sam otići prisluškivati o čemu su razgovarali.
Polako sam prišla prozoru koji je bio otvoren, nagnula se na zid i poslušala o čemu pričaju.
„Hajde, daj, Bože, on trati život na gluposti, trati život na drogu!“ –uzvratila je Vrag.
Vrag je inače bila žena izrazito prekrasne duge crvene kose boje vatre. Bila je sva vatrena. Anđeli su je se bojali, ali ja nisam jer se nisam imala čega bojati. Nije nam mogla učiniti ništa jer nas je Bog štitio, a i bilo joj je zabranjeno kročiti u naš dom osim ako nije dolazila na razgovor.
„Kevin Malloy mora umrijeti!“ –uzviknula je.
Raširila sam oči.
„NE!!!“ –viknula sam, te poletjela u onu prostoriju.
Oboje su se okrenuli prema meni. Bog je izgledao mlado, jako mlado. Da je bio običan smrtnik imao bi oko četrdest godina. Bio je privlačan, tamne kose i dnevne bradice, a bio je obučen u bijeloj majici i hlačama iste boje. Gospođica Vrag je imala crvenu usku haljinu.
„Aurora...“ –Bog je zbunjeno pogledao u mene.
„Ne možete ga ubiti!“ –udarila sam rukom od stol.
„A što ti misliš učiniti, anđelčiću?“
U tišini sam ju promatrala.
„Vidiš?“ –frknula je i zamahnula svojom vatrenom kosom. „Ne možeš učiniti ništa da ga spriječiš. Uskoro bi trebao biti moj i bio bi još prije da nas ti nisi prekinula!“
„Ja sam njegov anđeo čuvar i imam pravo reći ono što mislim!“ –uzvratila sam.
Šokirano je pogledala u Boga, a zatim u mene. Krajičkom oka sam pogledala u svog nadređenog, a on me u tišini promatrao.
„Nisi mi rekao da ima anđela čuvara!“ –pogledala je ljutito u njega.
„Nisi pitala!“ –rekao je. „I prekini biti tako drska i bezobrazna!“
„Da, da, da... Svejedno!“ –okrenula se ljutito i požurila prema vratima. „Mjesec dana...“
Izašla je iz one prostorije i zalupila vratima toliko jako da je tlo zadrhtalo. Zaklopila sam oči i duboko uzdahnula. Bila sam sretna što sam uspjela smisliti u nekoliko sekundi kako održati Kevina na životu.
„Što to znači mjesec dana?“ –pogledala sam u Boga.
„Imaš mjesec dana da ga spasiš od droge, a zatim umire.“ –odgovorio je.
„Hvala što ste mi pomogli. Dugujem vam!“
„Nitko meni ništa ne duguje. Jest da nije u redu što si upala bez pitanja i usred važnog dogovora, ali drago mi je što si to učinila!“
Klimnula sam glavom.
„A sada moramo razgovarati o tvome odlasku na Zemlju!“ –rekao je.
Pogledala sam ga sa zanimanjem.
*Slijedeći post krajem slijedećeg tjedna ili za 2 tjedna.
|
|
00.Uvod
23.03.2010.
Djevojka duge valovite smeđe kose veselo se spuštala niz stepenice pozdravljajući svoje prijatelje. Zahvalila im se na prekrasnoj večeri jer se dugo nije zabavila na onaj način. Trebalo joj je to kako bi se opustila zbog pritiska fakulteta.
Mahnula im je, otključala vrata automobila i sjela na vozačevo sjedalo što je brže mogla. Vani je kiša pljuštila, a ona se trebala požuriti. Znala je da će njena majka biti jako zabrinuta zbog kiše i zbog toga što se ona vozila po onako ružnom vremenu. Nije voljela da joj se majka zabrinjava, ali trebala je biti i oprezna. Ceste su bile jako skliske .
Upalila je motor, radio i krenula kući. Živjela je sa majkom i mlađom sestrom jer joj je otac preminuo u automobilskoj nesreći. Ona se jako bojala, kao mala, voziti u bilo kojem vozilu zbog traume iz djetinjstva, ali kako je vrijeme prolazilo i kako je ona postala starija, shvatila je da nema razloga bojati se ičega.
Lagano, uz ritam muzike, je lupkala po volanu slušajući omiljene pjesme svojih bendova i pjevača. Nije se zamaravala time da je kiša neprestano padala unatoč tome što je bio problem voziti se po onakvom nevremenu. Znala je da je trebala ostati kod prijateljice iz srednje škole sve dok se vrijeme ne smiri ili pak prespavati kod nje i vratiti se kući ujutro, kad se stanje bude smirilo, ali htjela je vrijeme provesti sa sestrom i majkom.
Predavanja na faksu su joj oduzimala previše vremena, pa je znala dolaziti u New York, ponekad, svakih mjesec i pol. Nedostajala joj je obitelj.
Svijetla automobila zaslijepila su je na trenutak, pa je malo skrenula sa puta. Vratila se ponovno natrag na cestu, jer je kotač automobila skliznu u travu.
Iznenada je osjetila snažan udarac. Udarila je glavom od prozor.
***
Ljudi su neutješno stajali ispod kišobrana i oplakivali svoju dragu. Kiša je pljuštila. Nije prestajala padati niti onog dana. Mladić dvadesetih godina stajao je bez kišobrana kraj crnog lijesa. Ljudi koji bi ga svako toliko pogledali mogli su vidjeti tugu, bijes i očaj na njegovom licu. Lice mu bijaše blijedo, a oči crvene i suzne no... nije ispustio niti jednu suzu. Pokušavao je izgledati čvrsto, ali svi su znali da bi svakog trena mogao puknuti.
„Bog je želio da još jedan anđeo bude uz njega“ –čuo je ljude kako govore.
Zaklopio je oči, okrenuo se i laganim korakom udaljio odande.
„Bog ne postoji...“ –pomislio je.
Nije imao snage ostati do kraja obreda ondje unatoč tome što je u onom crnom, tamnom lijesu bila njemu jako draga djevojka.
Maida, ovo je za tebe.^^
Ako netko vidi ovaj blog, a da mu nisam javila - oprostite mi. Ovo je 4. i doista vas ne želim tlačiti time!
|
|
