Djevojka duge valovite smeđe kose veselo se spuštala niz stepenice pozdravljajući svoje prijatelje. Zahvalila im se na prekrasnoj večeri jer se dugo nije zabavila na onaj način. Trebalo joj je to kako bi se opustila zbog pritiska fakulteta.
Mahnula im je, otključala vrata automobila i sjela na vozačevo sjedalo što je brže mogla. Vani je kiša pljuštila, a ona se trebala požuriti. Znala je da će njena majka biti jako zabrinuta zbog kiše i zbog toga što se ona vozila po onako ružnom vremenu. Nije voljela da joj se majka zabrinjava, ali trebala je biti i oprezna. Ceste su bile jako skliske .
Upalila je motor, radio i krenula kući. Živjela je sa majkom i mlađom sestrom jer joj je otac preminuo u automobilskoj nesreći. Ona se jako bojala, kao mala, voziti u bilo kojem vozilu zbog traume iz djetinjstva, ali kako je vrijeme prolazilo i kako je ona postala starija, shvatila je da nema razloga bojati se ičega.
Lagano, uz ritam muzike, je lupkala po volanu slušajući omiljene pjesme svojih bendova i pjevača. Nije se zamaravala time da je kiša neprestano padala unatoč tome što je bio problem voziti se po onakvom nevremenu. Znala je da je trebala ostati kod prijateljice iz srednje škole sve dok se vrijeme ne smiri ili pak prespavati kod nje i vratiti se kući ujutro, kad se stanje bude smirilo, ali htjela je vrijeme provesti sa sestrom i majkom.
Predavanja na faksu su joj oduzimala previše vremena, pa je znala dolaziti u New York, ponekad, svakih mjesec i pol. Nedostajala joj je obitelj.
Svijetla automobila zaslijepila su je na trenutak, pa je malo skrenula sa puta. Vratila se ponovno natrag na cestu, jer je kotač automobila skliznu u travu.
Iznenada je osjetila snažan udarac. Udarila je glavom od prozor.