Na sjednici Gradskog vijeća grada Rijeke u četvrtak 27.3., vladajuća koalicija je nadjačala riječku oporbu te je prihvaćena Odluka o komunalnom redu prema kojem će se ispijanje alkoholnih pića na javnom mjestu kažnjavati sa 500 kuna. Prije no što je odredba prihvaćena, gradonačelnik Vojko Obersnel izazvao je lavinu reakcija mladih riječana na društvenim mrežama gdje su najbrojniji članovi stranica: „Kont nije mjesto,Kont je život“ te „Prosvjed protiv mini-prohibicije u Rijeci“. Obersnel ipak poručuje kako je ostvaren kompromis prema kojem će moratorij na kazne trajati do 2015. godine. U tom će se razdoblju građanima koji prekrše odluku slati opomene, a nakon toga će se iste i novčano kažnjavati. Iako pobornici odluke tvrde kako ova odluka nije attack na mlade, činjenica jest da se upravo njih ova odluka najviše tiče.

Svrha odredbe je, poručuju, smanjenje materijalne štete kao posljedice pijanog vandalizma, obavljanja nužde na javnim površinama i slično. Gradu je,naravno, isplatljivije privređivati novac od kazni koje će provoditi komunalni redari, nego u centru grada osigurati javni toalet (koji neće biti veći dio vremena zaključan kao onaj na Delti). Jasno je da nitko nema izričitu želju urinirati po javnim površinama, pa i ako ima, takav bi se vjerojatno priklonio intimi uriniranja između četiri zida ukoliko bi grad to omogućio. Vandalizam je pak, po mom mišljenju, nešto što se ovom odlukom neće iskorijeniti. Za pojedince koji duboko u sebi nalaze potrebu za destrukcijom i devijantnim ponašanjem, uvijek će se naći mjesta i vremena kada će svoju namjeru i ostvariti. Takvo ponašanje ne opravdavam ali i samo vrijeme će pokazati da se ovom odlukom vandalizam neće iskorijeniti.

Ipak, postoje iznimke : dopuštanje konzumiranja alkoholnih pića na javnim površinama, kada se one koriste temeljem odobrenja sukladno aktu kojim se uređuje davanje na korištenje javnih površina i drugih nekretnina u vlasništvu Grada za postavljanje privremenih objekata te reklamnih i oglasnih predmeta. Jednostavno rečeno, ukoliko novci od konzumacije alkohola idu izravno u ruke Grada Rijeke, vandalizam i pijani ljudi im neće smetati. Riječki vlasnici klubova će također profitirati, ukoliko se mladi ne odluče na grupnu sabotažu.

Iako iz riječke vladajuće koalicije naglašavaju kako se odluka odnosi na svih, jasno je tko u priči o mini-prohibiciji najviše gubi – oni koji najmanje imaju. Valja uzeti u obzir kako je Rijeka treći grad po veličini u RH te se velikom većinom u skladu s time kreću i cijene alkoholnih pića u gradskim klubovima. Ako ne većina, barem polovina riječke mladosti si uistinu ni u kom pogledu ne može priuštiti ispijanje pića u nekom od riječkih kafića,bila ona alkoholna ili ne. A zamislite tek da vam je rođendan! Bolje da ga proslavite sami. Za čašćenje u klubovima prosječni student ili srednjoškolac jednostavno nema sredstava.

Osim debljanja gradskog proračuna, ukoliko u slijedećih šest mjeseci ne nastupe veće promjene, doći će i do narušavanja jedne od najtrajnijih riječkih tradicija- okupljanje ispred Konta ( legendarno okupljalište ispred hotela Continental u centru Rijeke). Bila sam klinka kada mi je tata prvi put pričao kako se njegova ekipa u one dane „klošarila“ pred Kontom. Nazvali to klošarenjem ili kakvim drugim nazivom, činjenica jest da mladi ne izlaze van da bi počinili kazneno djelo, prouzročili štetu i sl., već se okupljaju da bi se družili i zabavili. Da problem nije u samom činu ispijanja alkohola, pokazuje i činjenica da se oni koji si to mogu priuštiti u kafićima mogu „prebiti od cuge“, te svejedno raditi nered i uzrokovati probleme u kafiću ili izvan njega.


(1982. na Kontu)

Odlukom grad želi stvoriti sliku Rijeke koja nije realna. Većina je mladih,pa i starih generalno razočarana u društvo u kojem živi, bez velike nade u bolju budućnost ili budućnost uopće. Stoga se većina riječana i onih koji se tako osjećaju ovom odlukom osjeća izdano. Ionako nade u prosperitet i bolju budućnost jenjavaju, uskoro će i razonoda koštati one koji nemaju sredstava za ispijanje skupih pića u klubovima. Grad Rijeka primjerom Marije Antoanete neizravno poručuje : "ako nemaju kruha, nek' jedu kolače".

Ana Marija Tomašić

Ako želite protivnicima odluke pružiti podršku, to možete učiniti na slijedećim linkovima:

Kont nije mjesto, kont je život

Prosvjed protiv mini-prohibicije u Rijeci

Prva nedjelja u ožujku ove godine za većinu je ljudi bila samo datum, dok je za Rijeku taj dan označio krunu petog godišnjeg doba – maškara. Na dan Međunarodne karnevalske povorke 10 100 sudionika u 117 karnevalskih grupa prodefiliralo je riječkim Korzom, umaskirano u kreativno šarenilo boja i oblika. Ono što je manje poznato jest da pripreme za povorku traju tokom cijele godine, da se u maske ulaže puno truda i promišljanja kreativnih šilica, novčanih sredstava te živaca. Ništa nije nastalo preko noći, kako se to možda čini na dan karnevala kada se sve šareni. Riječko nebo je prepoznalo važnost događaja, pa nas je ove godine poštedjelo kiše. Posjetioci su tako mogli vidjeti povorku u punom sjaju.


(Vežički kampaneli iz ptičje perspektive)

Cijelu povorku pogledajte ovdje ( Vežički kampaneli : 325min)

SAM SVOJ MAJSTOR

Proteklih sam godina u povorci sudjelovala u karnevalskoj skupini PSHG, svoje srednje škole, gdje je tradicija samostalno izraditi maske. Pa unatoč tome što nismo uvijek izgledali najsjajnije, svatko je znao koliko je truda uložio u svoje karnevalsko ruho. I ove su godine gimnazijalci sami skrojili maske "Susačkih mlikarica".



´GLE LAVA, ISPADNE MU GLAVA (REP)

Odlazak u drugi grad dodatno je potaknuo karnevalski duh, te sam ove godine u povorci sudjelovala kao član karnevalske skupine „Vežički kampaneli“. Uz velik trud i napor čelnih ljudi Kampanela, nekoliko dana prije u ruke smo dobili svoje maske. Tako smo od 80-ak „civila“ tu nedjelju svi postali „Kralj lavova“ . Ranom smo se zorom 2. ožujka okupili u kvartu bauljajući pospano oko alegorijskih kola (čitaj: garaža za hranu,piće i izvor muzike), čekajući svoj red na bojanje lica dok smo, još uvijek ležerno ispijali pića i privlačili pažnju prolaznika. Uskoro je došlo vrijeme za pokret pa smo laganim korakom, uz glasnu muziku i povremene zastoje stigli u grad vladajući cestom lišenom automobila. Iako bi na bilo koji drugi dan toliki hod predstavljao problem, uz alkohol, uzbuđenje i veselje, posljedice sam osjetila tek danima poslije. Susreti s drugim skupinama i interakcija sa slučajnim prolaznicima, daju još veću čar posebnom danu. Osmjesi djece koja sramežljivo gledaju u nas i duh neznanaca koji su nam užem spustili zdjelu fritula sa prozora zgrade bude ponos i osjećaj pripadnosti, a nude i odmak od ponekad depresivne svakodnevice, bijeg u neki drugi svijet, u nekoj drugoj koži. Do kraja povorke brinulo nas je samo – hoće li nam lavlji repovi otpasti . U svakom pojedinom trenutku trajanja povorke,na svakoj od 5 pozornica, iscrpljivali smo svu svoju snagu, euforično plešući, mašući, ispijajući nebrojene čaše vina. Kraj povorke, ipak, ne znači i kraj zabave. Baš suprotno – zabava se nastavlja dok noge služe.


( na samom ulasku u centar grada )

GLAS NARODA

Unatoč opisanom hedonističkom aspektu povorka u sebi krije mnogo više. Od samih je početaka karneval u Rijeci poznat kao kritičar društvene stvarnosti obavijen velom humora i satire. Tako je nerijetko vidjeti goleme glave omraženih političara na alegorijskim kolima, karikature koje predstavljaju viđenje elite kroz oči „običnih“ ljudi. Na taj se dan, kroz parodizaciju i grotesku, ismijava ono što zapravo ljude boli i tišti te pritom nitko nije pošteđen. Rijeka tako podiže srednji prst svoj negativi, uz vječni moto : KREPAT, MA NE MOLAT!


(Referendum???)


(Nadan Vidošević iza rešetaka)

Vidimo se na Riječkom karnevalu 2015.!


*autor 5. fotografije : Jure Dundović
autor ostalih fotografija : Denis Flego

Do slijedećeg posta...
Ana Marija Tomašić

Davno su prošla vremena kada su se tetovaže poistovjećivale sa zatvorenicima, pa ipak, čini se da je društvo još uvijek velikom većinom skeptično,iako ih nalazimo u tradiciji brojnih naroda.Što je uzrokovalo duboke predrasude o osobama sa vidljivim tjelesnim modifikacijama u formi tetovaža i piercinga? U svrhu boljeg razumijevanja osoba koje se odlučuju na neizbrisiv trag tinte na koži, te ukrašavanje dijelova tijela nakitom, razgovarala sam sa onima koji su svoje iskustvo podijelili iz prve ruke.

•Renato (21) : „Prvi pirs sam napravio sa 16, 17 godina, prvu tetovažu sa 18. Bol je potpuno različita. Kod pirsanja je par sekundi neugode i nije pretjerano bolno, dok kod tetoviranja bol prelazi više u iritaciju i neugodu, naročito ako traje više od 2 sata. Nisam požalio. Tetovaža i pirs za mene znače neku vrstu estetike i ljepote, kao i neku vrstu modnog dodatka. Tetovažama pridajem veću važnost, subjektivne su. Nastavio sam s tetovažama jer imam viziju u glavi što želim imati na tijelu i znam i zašto. Nije mi važno hoće li ljudi to shvatiti ili ne. Pirseve sam odlučio skinuti jer sam osjećao da moram postati ozbiljniji i da ne zadovoljavaju moje vlastite kriterije estetike, ali bi ponovio na nekom drugom mjestu na svome tijelu.“



Većina se, baš kao Renato, nakon prvog puta brzo odlučuje za daljnju realizaciju svoje vizije. Iskustva i motivi su različiti, iako skeptici vole ukazivati na doživotno žaljenje kao neizbježnu posljedicu ove vrste tjelesne modifikacije.

•Katarina (20) : „Imam pirseve na pupku, jeziku, Christina piercing, Angel bites. Najviše je bolio Christina piercing. Nikad više ne bi ponovila.Pirs na pupku je otpao zbog loše kvalitete pirsanja. Jezik sam rasparala kad sam bila na Light music festivalu prošlo ljeto, skinula sam ga sama. Ostao mi je jedan iznad usnice, kojeg sam prvog pirsala. Više ništa u životu ne bih pirsala -previše problema premalo živaca.“
Christina piercing - Venus piercing, ženski genitalni piercing
Angel bites- dva piercinga u Monroe stilu, iznad usne


•Petra (20) : „Prvi pirs napravila samsa 14 godina,onda sa 15 i 17. Ništa mi ti pirsevi ne predstavljaju - tad su bili valjda znak neke ludosti. Svejedno, ponovila bih sve. Tetovažu sam napravila sa 18 godina, nisam požalila, nije boljelo i predstavlja mi životni moto.“



• Tena (20):"Piercing sam željela još dok sam bila u sedmom razredu, ali naravno, roditelji koji niti inače tome nisu bili skloni, smatrali su tu želju samo još jednim pubertetskim hirom. Međutim, kako su godine prolazile, moja želja je ostala i piercing sam cijelo vrijeme htjela na istom mjestu, ispod usnice. Napokon, želja mi se ostvarila za 19. rođendan kad mi je dečko platio pirsanje. Bilo me je jako strah dok sam išla prema salonu, ali sve je bilo gotovo u sekundi i ništa nije bolilo. Nisam požalila u niti jednom trenutku, čak u zadnje vrijeme razmišljam kako ću si u narednih par godina sigurno napraviti još jedan. Piercing mi se jednostavno sviđa, a za razliku od tetovaže, u bilo kojem trenutku u životu ako mi se mišljenje promijeni, mogu ga i izvaditi."



Neki imaju više sreće u samom procesu, dok druge manjak profesionalnosti tjera na uklanjanje piercinga, što dakako ostavlja trag. Svejedno, čini se da ni loša izvedba ne utječe na općenit pozitivan stav mojih sugovornika.

•Iva (20) : „Piercing sam napravila sa sedamnaest .Bilo me jako strah,na svu sreću nije bio opravdan i nije boljelo. Taj piercing na obrvi za mene nije imao posebno značenje,svidio mi se. S vremenom mi je počeo smetati te sam ga odlučila skinuti,zbog čega i danas imam vidljiv ožiljak zbog kojeg požalim što sam se odlučila na to. Unatoč tome, moj stav prema pirsanju je pozitivan.“

• Tea (20): „Pirsala nisam ništa, ali imam dvije tetovaže, obje su na mjestima koja nisu vidljiva što mi je važno jer živimo u konzervativnoj zemlji. Prva je nastala na 17. rođendan, nije boljelo i jako mi je draga. Za drugu sam se odlučila godinu kasnije i imala sam problema od početka, tetoviranje je bilo bolno, te je loše napravljena, iako je rađena u provjerenom studiju. Malo mi je žao, ali se nadam da ću jednoga dana moći to popraviti. Obje mi imaju svoja značenja, ali s vremenom na to i zaboraviš, postanu dio tebe pa gotovo da ih vise ni ne primijetiš. Ponovno bih se tetovirala, ali kad budem sigurna što. “

Iako mnogi moraju promišljati o mogućim motivima za tetovažu, neke tetovaže predstavljaju neizbrisive tragove koje bližnji ostavljaju na pojedincu, te tako odaju počast voljenima. Neke su rezultat prilike koja se neočekivano ukazala, a neke druge rezultat dugoročnih želja.

•Matea (23) : „ Kada sam imala 22 godine mi je umro djed, a ja sam tražila način da ga zauvijek zadržim uz sebe pa sam se ove godine tetovirala. Odluku nisam olako shvatila jer nisam htjela napraviti nešto što ću požaliti, zato sam si dala vremena za razmišljanje dok ne budem sto posto sigurna i dok ne nađem nešto što će ga najviše obilježavati. Odlučila sam se za slovo M jer sam ga odmalena iz dragosti zvala Mika. Tetoviranje je trajalo skoro 2 sata. Izdržala sam bol koja je pred kraj za mene postajala neizdrživa, ali svejedno bih to ponovila.Sumnjam da ću se ponovno tetovirati jer bi bilo koja druga tetovaža umanjila vrijednost ove koju već imam .“



•Marko (21) : „Sa 17 godina tetovirao sam sliku moje pokojne mame, za koju nikad neću požaliti. Boljelo je ali izdržljivo.Drugu sam napravio sa 20, istetovirao sam Posejdona, budući da ću postati pomorac. Nije mi žao i ponovio bih sve.“

•Marin (25) : „Prvu tetovažu sam napravio s 23. Nisam razmišljao o tetovaži sve dok nisam doznao da mi je prijatelj počeo tetovirati (samouk). Nije me ništa boljelo iako sam u početku bio malo skeptičan. Tetovaža mi znači puno zato jer je prva i radila mi ju je draga osoba. U planu je još njih.“

•Jelena(27): „ Sa 18 godina sam se tetovirala, željela sam to dulje vrijeme. Motivirala me čvrsta odluka, željela sam da se ono što osjećam manifestira i fizički. Tetoviranje me nije boljelo, iako sam upozorena da na vratu najviše boli. Moguće da sam zbog uzbuđenja blokirala bol. Nisam se susretala sa mnogim ograničenjima zbog tetovaže, iako sam jednom propustila poslovnu priliku. Unatoč tome, ponovila bih sve.“



Riječi mojih iskusnih sugovornika, ukazuju na činjenicu da svaka tjelesna preinaka ima neispričanu priču u svojoj pozadini, po kojoj sam uspjela samo zagrebati. Ne treba suditi po fizičkome, svatko u sebi nosi razlog. Bez obzira na dojam, ništa nije crno – bijelo, većina su nijanse. Onima koji su imuni na nijanse preostaje okrenuti glavu.


Ana Marija Tomašić