Davno su prošla vremena kada su se tetovaže poistovjećivale sa zatvorenicima, pa ipak, čini se da je društvo još uvijek velikom većinom skeptično,iako ih nalazimo u tradiciji brojnih naroda.Što je uzrokovalo duboke predrasude o osobama sa vidljivim tjelesnim modifikacijama u formi tetovaža i piercinga? U svrhu boljeg razumijevanja osoba koje se odlučuju na neizbrisiv trag tinte na koži, te ukrašavanje dijelova tijela nakitom, razgovarala sam sa onima koji su svoje iskustvo podijelili iz prve ruke.
•Renato (21) : „Prvi pirs sam napravio sa 16, 17 godina, prvu tetovažu sa 18. Bol je potpuno različita. Kod pirsanja je par sekundi neugode i nije pretjerano bolno, dok kod tetoviranja bol prelazi više u iritaciju i neugodu, naročito ako traje više od 2 sata. Nisam požalio. Tetovaža i pirs za mene znače neku vrstu estetike i ljepote, kao i neku vrstu modnog dodatka. Tetovažama pridajem veću važnost, subjektivne su. Nastavio sam s tetovažama jer imam viziju u glavi što želim imati na tijelu i znam i zašto. Nije mi važno hoće li ljudi to shvatiti ili ne. Pirseve sam odlučio skinuti jer sam osjećao da moram postati ozbiljniji i da ne zadovoljavaju moje vlastite kriterije estetike, ali bi ponovio na nekom drugom mjestu na svome tijelu.“
Većina se, baš kao Renato, nakon prvog puta brzo odlučuje za daljnju realizaciju svoje vizije. Iskustva i motivi su različiti, iako skeptici vole ukazivati na doživotno žaljenje kao neizbježnu posljedicu ove vrste tjelesne modifikacije.
•Katarina (20) : „Imam pirseve na pupku, jeziku, Christina piercing, Angel bites. Najviše je bolio Christina piercing. Nikad više ne bi ponovila.Pirs na pupku je otpao zbog loše kvalitete pirsanja. Jezik sam rasparala kad sam bila na Light music festivalu prošlo ljeto, skinula sam ga sama. Ostao mi je jedan iznad usnice, kojeg sam prvog pirsala. Više ništa u životu ne bih pirsala -previše problema premalo živaca.“
Christina piercing - Venus piercing, ženski genitalni piercing
Angel bites- dva piercinga u Monroe stilu, iznad usne
•Petra (20) : „Prvi pirs napravila samsa 14 godina,onda sa 15 i 17. Ništa mi ti pirsevi ne predstavljaju - tad su bili valjda znak neke ludosti. Svejedno, ponovila bih sve. Tetovažu sam napravila sa 18 godina, nisam požalila, nije boljelo i predstavlja mi životni moto.“
• Tena (20):"Piercing sam željela još dok sam bila u sedmom razredu, ali naravno, roditelji koji niti inače tome nisu bili skloni, smatrali su tu želju samo još jednim pubertetskim hirom. Međutim, kako su godine prolazile, moja želja je ostala i piercing sam cijelo vrijeme htjela na istom mjestu, ispod usnice. Napokon, želja mi se ostvarila za 19. rođendan kad mi je dečko platio pirsanje. Bilo me je jako strah dok sam išla prema salonu, ali sve je bilo gotovo u sekundi i ništa nije bolilo. Nisam požalila u niti jednom trenutku, čak u zadnje vrijeme razmišljam kako ću si u narednih par godina sigurno napraviti još jedan. Piercing mi se jednostavno sviđa, a za razliku od tetovaže, u bilo kojem trenutku u životu ako mi se mišljenje promijeni, mogu ga i izvaditi."
Neki imaju više sreće u samom procesu, dok druge manjak profesionalnosti tjera na uklanjanje piercinga, što dakako ostavlja trag. Svejedno, čini se da ni loša izvedba ne utječe na općenit pozitivan stav mojih sugovornika.
•Iva (20) : „Piercing sam napravila sa sedamnaest .Bilo me jako strah,na svu sreću nije bio opravdan i nije boljelo. Taj piercing na obrvi za mene nije imao posebno značenje,svidio mi se. S vremenom mi je počeo smetati te sam ga odlučila skinuti,zbog čega i danas imam vidljiv ožiljak zbog kojeg požalim što sam se odlučila na to. Unatoč tome, moj stav prema pirsanju je pozitivan.“
• Tea (20): „Pirsala nisam ništa, ali imam dvije tetovaže, obje su na mjestima koja nisu vidljiva što mi je važno jer živimo u konzervativnoj zemlji. Prva je nastala na 17. rođendan, nije boljelo i jako mi je draga. Za drugu sam se odlučila godinu kasnije i imala sam problema od početka, tetoviranje je bilo bolno, te je loše napravljena, iako je rađena u provjerenom studiju. Malo mi je žao, ali se nadam da ću jednoga dana moći to popraviti. Obje mi imaju svoja značenja, ali s vremenom na to i zaboraviš, postanu dio tebe pa gotovo da ih vise ni ne primijetiš. Ponovno bih se tetovirala, ali kad budem sigurna što. “
Iako mnogi moraju promišljati o mogućim motivima za tetovažu, neke tetovaže predstavljaju neizbrisive tragove koje bližnji ostavljaju na pojedincu, te tako odaju počast voljenima. Neke su rezultat prilike koja se neočekivano ukazala, a neke druge rezultat dugoročnih želja.
•Matea (23) : „ Kada sam imala 22 godine mi je umro djed, a ja sam tražila način da ga zauvijek zadržim uz sebe pa sam se ove godine tetovirala. Odluku nisam olako shvatila jer nisam htjela napraviti nešto što ću požaliti, zato sam si dala vremena za razmišljanje dok ne budem sto posto sigurna i dok ne nađem nešto što će ga najviše obilježavati. Odlučila sam se za slovo M jer sam ga odmalena iz dragosti zvala Mika. Tetoviranje je trajalo skoro 2 sata. Izdržala sam bol koja je pred kraj za mene postajala neizdrživa, ali svejedno bih to ponovila.Sumnjam da ću se ponovno tetovirati jer bi bilo koja druga tetovaža umanjila vrijednost ove koju već imam .“
•Marko (21) : „Sa 17 godina tetovirao sam sliku moje pokojne mame, za koju nikad neću požaliti. Boljelo je ali izdržljivo.Drugu sam napravio sa 20, istetovirao sam Posejdona, budući da ću postati pomorac. Nije mi žao i ponovio bih sve.“
•Marin (25) : „Prvu tetovažu sam napravio s 23. Nisam razmišljao o tetovaži sve dok nisam doznao da mi je prijatelj počeo tetovirati (samouk). Nije me ništa boljelo iako sam u početku bio malo skeptičan. Tetovaža mi znači puno zato jer je prva i radila mi ju je draga osoba. U planu je još njih.“
•Jelena(27): „ Sa 18 godina sam se tetovirala, željela sam to dulje vrijeme. Motivirala me čvrsta odluka, željela sam da se ono što osjećam manifestira i fizički. Tetoviranje me nije boljelo, iako sam upozorena da na vratu najviše boli. Moguće da sam zbog uzbuđenja blokirala bol. Nisam se susretala sa mnogim ograničenjima zbog tetovaže, iako sam jednom propustila poslovnu priliku. Unatoč tome, ponovila bih sve.“
Riječi mojih iskusnih sugovornika, ukazuju na činjenicu da svaka tjelesna preinaka ima neispričanu priču u svojoj pozadini, po kojoj sam uspjela samo zagrebati. Ne treba suditi po fizičkome, svatko u sebi nosi razlog. Bez obzira na dojam, ništa nije crno – bijelo, većina su nijanse. Onima koji su imuni na nijanse preostaje okrenuti glavu.
Ana Marija Tomašić
