22.05.2006., ponedjeljak
Gastiči, dotepenci. i dr.
"Moj dom je tamo gdje si ti, moja draga ljubavi, moj dom je tamo, tamo gdje sam ja...takva je moja sudbina" Tako je nekada pjevao Jura Stublić, a ponekad si i ja zapjevam te stihove.
Naime, na pitanje gdje mi je dom, ja odgovaram da mi je dom u Beču. Jer dom je za mene mjesto gdje živim većinu godine, gdje imam svoj stan, gdje radimo (ili namjeravamo raditi) gdje djevojčica ide u vrtić, gdje imamo prijatelje...
Moj rodni kraj ili zavičaj će uvijek ostati Zagreb, posebno mjesto u mom srcu, grad u kojem sam se rodila, provela djetinjstvo, školovala se, zaljubila se, udala... i to neće nikada ništa promjeniti. Ali ja u Zagrebu više ne živim i ne stvaram svoju budućnost. I to je činjenica koju niti jedan osjećaj ne može promjeniti.
Zato me često znaju zbuniti izjave ljudi koji žive (ne borave privremeno) negdje izvan svoje domovine u kojoj su se rodili i svaki puta kada se vraćaju u nju, ustanove kako idu doma. Možda je to čista navika u izražavanju, jer i ja sama kažem kako idem u domaju i pritom mislim na svoj rodni kraj ili zavičaj.
Ali osim te verbalne, često postoji i emocionalna zbunjenost ili podvojenost oko toga gdje je zapravo dom. Pa se nerijetko mogu čuti odgovori kako žive tu, u inozemstvu, ali im tu nije dom. Na moju konstataciju o tome da je dom tamo gdje čovjek živi, ne dobivam neki jasan odgovor. Uglavnom nešto tipa: "Ma da, tu živim, imam posao, stan, ali to nije dom..."
Ispada da je dom tamo gdje čovjek više ne živi, već povremeno ode u posjet rodbini, a ovo ovdje je... nemam pojma što, valjda spavaonica u kojoj se neki nisu odlučili skinuti u pidžamu i ugodno smjestiti u krevet, već sanjaju o nekom drugom mjestu i život provode razdvojeni između želja i stvarnosti u kojoj se nalaze. I zapravo ne znaju gdje bi se smjestili.
Nedavno je na naslovnici Bloga bio jedan tekst o gastarbajterima točnije o nekim tipičnim karakteristikima, ja bih rekla, samo jedne vrste gastiča.
Jer ako stvari malo dublje promotrimo, tko su gastarbajteri? Po nekoj definiciji to su gosti-radnici koji dođu negdje (ovdje se i po nazivu vidi da se radi o Njemačkoj ili Austriji) neko vrijeme raditi, zaraditi novce i vratiti se u rodni kraj.
Ali osim te definicije, postoje puno kompleksniji i sociološki zanimljiviji fenomeni koji su se izrodili iz te kovanice. Tako je sinonim za gastički mentalitet postao princip rada za neku kuću, auto, dakle pokretnu ili nepokretnu imovinu, ne-integrirati se nikako osim onoliko koliko je nužno za posao i sanjati o povratku u rodni kraj. Pri tom se javlja nostalgija i idealizacija te iste rodne grude iz koje se otišlo baš zbog nekog nezadovoljstva. S druge strane javlja se nezadovoljstvo zbog neprihvaćanja mentaliteta ljudi u novoj domovini, pa se događaju situacije u kojima ova vrsta gastiča konstantno pljuje po zemlji u kojoj žive, iako u njoj zarađuju veće novce, uglavnom imaju bolje organizirane zdravstvene usluge i općenito bolji standard.
Postoji opet i druga vrsta gastiča kojima je sve u rodnom kraju više neshvatljivo i vječno se čude kako se stvari ne mogu promjeniti na bolje, a tamo gdje oni žive sve je sve super i bolje organizirano.
Između tih dviju krajnosti, sigurno da ima još jako puno nijansi i onih koji mogu sagledati stvari realno na jednoj i drugoj strani odvagnuti što je njima važnije, pa onda prihvatiti sve prednosti i nedostatke na svakoj strani.
Ono što je meni zanimljivo su rekacije ljudi u domaji na naš odlazak u Beč. Namjerno pišem Beč, a ne Austrija jer za mene, rođenu u gradu, odlazak u bilo koje manje mjesto u Austriji vjerojatno bi bio drukčiji.
Mnogi su to dočekali sa komentarima tipa: "Uvijek ćete biti tamo stranci, to nikada ne može biti dom... ili... Ja to nikada ne bih mogla, ovo je moj kraj, moji ljudi" i sl.
I kada sam išla malo promotriti, zaključila sam da mi to uglavnom govore ljudi koji su doselili iz nekih drugih dijelova Hrvatske u Zagreb. Uglavnom iz manjih mjesta. I koju su zapravo isto neka vrsta gastiča, ili ono što neki nazivaju dotepencima. I nisam jednom doživjela da me ljudi iz drugih krajeva Hrvatske u mom rodnom Zagrebu pitaju kako ja to čudno govorim i kakav mi je to nestandardni hrvatski naglasak (ne trebam valjda naglašavati da je naglasak njihovog kraja najstandardniji i najispravniji). Tako da sam se zaista znala osjećati kao neki stranac.
A mentalitet gastičkog nerazumjevanja i neprihvaćanja sam mogla doživjeti svaki puta kada su ljudi koji su u Zagreb došli studirati (kasnije i raditi) nezadovoljno komentirali kako svi novci idu u Metropolu, ili stare zagrebačke gospođe u dućanu koje su ih užasno nervirale sa tipičnim umanjenicama, pa hladnoća ljudi u odnosu na njihovu južnjaču toplinu... i mogla bih tako unedogled.
Pa sada, kada dolazim u Zagreb vidim da mnogi koji su se rodili i proveli dio ili čitavo djetinjstvo u nekom drugom kraju Hrvatske, taj isti moj rodni grad doživljavaju kao svoj dom.
Jer u Zagrebu sada stanuju, rade, odgajaju djecu, kupuju stanove, provode slobodno vrijeme... jednom rječju tamo grade budućnost. Rodni kraj uvijek za te ljude ima posebno mjesto u srcu i uvijek se vesele svakom odlasku. Ali koliko sam uspjela čuti od njih (svjesno ili nesvjesno) ne govore da odlaze doma, već navedu ime svog rodnog mjesta.
Znam da se tu radi o istoj državi i da je usporedba sa odlaskom u drugu zemlju nešto drukčija. Ali kako reče jedna moja prijateljica rođena u mjestu kraj Imotskog, njoj je vjerojatno bio veći šok doći od tamo u Zagreb, nego što je meni bio otići iz Zagreba u Beč. Ali ipak na kraju zaključuje da ovakav odlazak kao moj ona nikada ne bi mogla podnijeti.
Njoj je Zagreb sada dom i to je prihvatila i ona i svi oko nje. Kada ja kažem da mi je Beč dom, to izaziva kod pojedinih mojih dragih sunarodnjaka neku nevjericu.
Pa mi nije jasno je li se onaj stari ahetip gastiča u glavi Hrvata toliko ukorijenio da svaka druga varijanta ne dolazi u obzir, premda ju mnogi provode unutar vlastite domovine. Ili smo još jednom dokazali da smo narod paradoksa - koji voli živjeti u svojim emocionalnim slikama i okvirima bez obzira na stvarnost?
UPDATE:
Evo, da povežem donji i ovaj post... upravo počinje tekma između Austrije i Hrvatske. Ovdje je prilično užarena atmosfera među navijačima, čula sam danas neke komentare u tramvaju, tipa: "Imamo li šanse protiv Hrvatske?". A ja se samo smijuljim. 
Jer kad je ova situacija u pitanju, ne vjerujem da ću ikada navijati za Austrijance. Makar mi je njihova vječna vjera u nogometni uspjeh, unatoč uzastopnim porazima, vrijedna sažaljenja. Ali onda se sjetim njihove skijaške arogancije i samo još jače navijam za Janicu.
Pa ako se netko pita za koga ja onda navijam ... naravno za Hrvatsku i to se vjerujem neće promjeniti, bez obzira što mi je ovdje sada dom.
Inače, Cico je upravo prezentirao svoj njemački... svakako vrijedno poslušati u kontekstu jezične integracije nogometnih gastiča. Ne znam bih li na prvo mjesto stavila Barića ili Cicu ? Ne znam detalje koliko je Cico boravio u njemačkom govornom području, pa neću brzati ...
Ajmo naši!
|
- 11:38 -
Komentiraj (30) -
Isprintaj -
#
|
