16.02.2005., srijeda
Ajd' baš da probam...
Naime već se neko vrijeme pitam jesam li u stanju napisati post koji bi izgledao kao kod nekih blogera. O čemu se radi? Imam dojam da što kraći tekst, to duži komentari. Pa evo mene malo u haiku stilu, baš da vidim hoće li mi se teorija potvrditi:
"Dragi moji, snijeg je pao, odoh ja u toplije krajeve, gdje se radijatori nikad ne gase, iako raja nema to s čime platiti..." Pozdrav,
MonoperajAnka
|
- 23:42 -
Komentiraj (17) -
Isprintaj -
#
10.02.2005., četvrtak
Čega ćete se odreći u Korizmi?
...pa razni prijedlozi, savjeti, vodiči...i neprestano ponavljanje na vrlim esterajherskim radio postajama na temu pitanja iz naslova, obilježile su jučerašnji početak Korizme. Kakva je danas situacija, ne znam, jer sam se odrekla slušanja svih radio postaja, osim Ö1 (Östereich 1) iliti prvog programa austrijskog radija. Dakle, moje odricanje nema nikakvog smisla, jer su mi sve ostale radio postaje više-manje neslušljive (stalno se vrte isti pjesmuljci, totalno neinventivno i jadno), ali se tako barem integriram, a to je priznat ćete pozitivno, zar ne? Naime, Austrijanci su u globalu prilično negativno raspoloženi prema Crkvi, blagdani su uglavnom potrošačka prigoda, ali ta Korizma zbunjuje ....jer se tu nema kaj prodati, čovjek bi se dapače trebao odreći, a ne udovoljavati kupovinom i drugim zamjensko-duhovnim ispunjenjima. I kaj se onda radi? Prodaje se pamet, joooj a to dragim mi zemljacima baš i ne ide. Jer o molitvi ili bilo kakvom drugom duhovnom segmentu nema ni riječi. A samo odricanje po sebi nema fakat nikakav smisao, osim skidanja viška kilograma ili prosperiranja u bilo kojem segmentu zdravlja što je naravno pohvalno, ali nema veze sa odricanjem u Korizmi. Zadnji puta sam prije dvije godine zaista ispunila vrijeme Korizme molitvom i promišljanjem u zajednici koju sam odabrala za prakticiranje i produbljivanje svoje vjere. Moram priznati da se ne sjećam jesam li se nečega odrekla ili ne, ali poznavajući sebe vjerojatno nisam, jer obično smatram da trebam biti duhovno pripremljenija za takve korake da bi oni u meni osobno dobili pravi smisao. Što naravno isto nije baš dobro, jer onda nikada ne dosegnem tu puninu, jer se uvijek osjećam nedovoljno dobra...ah ti katolici s osjećajem krivnje...No, dobro..htjedoh reći da me nerviraju ta bombardiranja i ankete koje zapravo po sebi ne moraju biti totalno negativne, ali ne vidim ni ne čujem baš da netko ispituje hoćete li se posvetiti molitvi ili razmišljanjima, na što ćete staviti naglasak u svojem ponašanju u ovoj Korizmi...i ne znam, ima još puno pitanja. Smeta me kao i obično, ta površnost i formalizam bez sadržaja...znam, ponavljam se, ali ne mogu si pomoći....
I čega ćete se odreći? Možda pisanja bloga i stvaranja vremena za posvećivanje svojem unutarnjem životu? Ili ne? Ja se kao prava integrirana esterajherica držim površnosti i odričem se nečega što mi ionako ide na živce...vidim da se to fura u Korizmi, a što se moje vjere tiče, očito ju hranim grižnjom savjesti, umjesto da krenem u akciju .Možda da se stvarno odreknem bloga do Uskrsa...hm,hm..to je već prava kušnja....
|
- 19:06 -
Komentiraj (19) -
Isprintaj -
#
06.02.2005., nedjelja
Sportski vikend ... pobjede i porazi
O rukometu neću, jer nisam pratila utakmicu s punom pozornošću, iako su oko mene bili sami sportaši koji su komentirali... Meni je srebro super rezultat, pa čestitam, bez obzira na kritike i mogućnost postizanja zlata.
A Janica je danas na ORF-u bila pravi strah i trepet. Pa samo par riječi o izvještavanju austrijskih televizijskih novinara.Već sam pisala o njhovim nevjarojatnim pitanjima i komentarima. Ali jedno im se mora priznati... znaju čestitati boljem i zadovoljiti se rezultatima svojih sportaša. A najfantastičniji mi je njihov zanos kada se pokaže i najmanja prilika za pobjedom njihovih sportaša, pa onda ta gradacija reportažno-emotivnih usklika i bodrenja od sreće i već proglašenja Gečelice do momenta kada su skužili da nema šanse da bude bolja od Janice... to je presmješno za slušati... ono u stilu..."evo je vodi 50 stotinki, tako je! Bravo, hajde!" Do laganog pada oduševljenja kada su skužili da je u zaostatku i na kraju samo muk koji se može opisati kao nacionalna katastrofa zemlje koja ima skijašica da ih ne možeš izbrojati na startu, ulažu ogromnu lovu u to, prvi nacionalni teve program postoji zapravo samo za izvještavanje o skijanju (ali zato već šestu sezonu zaredom gledamo jedne te iste filmove i serije) ... I onda ih pređe jedna jedna skijašica iz neke male zemlje, i to ne u svojoj, već njihovoj disciplini... samo tišina. Na kraju se priberu, ipak su oni samo novinari... pa počinju analize o Janici, čestitke, respekt i na kraju nešto što se prije čuje na ORF-u, negoli u domaji... Komentiraju Antu Kostelića kao trenera kojem treba "skinuti kapu" i koji zna uz sve probleme i ozljede izbalansirati treninge, odabrati što će se i kako učiniti s obzirom na mogućnosti i ostvariti zapravo nevjerojatno... ni riječi o njemu kao ocu koji naganja svoju kćer, "dreseru" (navodno je tim riječima Ante Vrdoljak nekada prije ocjenio njegove trenerske sposobnosti) i ostalim epitetima kojima ga vole obasipati mnogi, naročito kada ne ide sve najbolje. No dobro, htjela sam reći da je to za mene kao dijasporAnku pravi užitak slušati i pomalo zločesto uživati u tim nadanjima Esterajhera i njihovim komičnim usponima i padovima tzv. novinarskog izvještavanja.
Najljepši dio dana bio je kada je naša gomilica s transparentima pred ekranom navijala za Janu, djevojčica je zdušno pljeskala i bodrila ju, ali se po podne ipak odlučila za svoje plivačke idole... Dinka i Mirnu... pa je nakon tog uspješnog i veselog sportskog dana odlučila još malo trenirati živce roditeljima i odugovlačiti sa spavanjem...
Nadam se da je i vama bilo sportski-veselo.
|
- 23:46 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
04.02.2005., petak
Što sve žene rade za dva jaja
Mjesto radnje:Beč
Vrijeme radnje: sunčani zimski dan u veljači, oko dva po podne
Likovi: Frendica i ja
Frendica: E, bok kaj ima?
Ja: Ništ, lijepo je , idem se naći s B. pa smo u gradu...dođeš i ti?
Frendica. Joj, ne znam, bum ti još javila, idemo na cijepljenje..
Ja: O.K. kak hoćeš, spakirala sam ti paketić od moje bake sa sela..ima malo domaćeg vrhnja i prokulica, ovaj put nije imala baš nešto posebno, pa tak samo malo okus zdrave domaje
Frendica: Aha, pa dobro, mogli bi navratiti kada se vraćamo od doktora, ali nemam pojma kada bu to bilo, ma ako ti je to komplicirano furati u grad s kolicima, nema veze...
Ja: Dobro, kak hoćeš, meni nije problem, to je sitno i biti ću vani na hladnom pa se nebu zdošlo
Frendica: Aha...
Ja: E, da sjetila sam se mogu ti dati i koje jaje, nema ih puno, ali za maloga da si pojede pravo domaće jajce...
Frendica: Vidiš, vidiš..
Ja: Znaš kaj, dam ti dva jajca...
Frendica: E, onda dolazim...
Ja: Viš ti kaj smo mi žene u stanju napraviti za dva jajca...
|
- 22:23 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
01.02.2005., utorak
Mali vodič kroz Beč
Obično u turističkim vodičima kroz gradove možete naći sve o muzejima, povijesti grada i građevina, poznate restorane, plan ulica... Ali što ako vas stisne nužda u tom vrlom centru prepunom skupih dućana za opelješiti turiste, ili vam se jede dobar kebab (ili kebap?), ili biste si priuštili neku krpicu, ali ne biste kupovali u glavnoj ulici u centru?
Dakle, krenimo obrnutim redom, od najprizemnijih fizioloških potreba do umjetnosti. Jer, ak vam je sila na WC ili ste gladni, teško da će vas moći obuzeti bilo koja ljepota ljudskog stvaralaštva, osim onih vezanih uz izgradnju spasonosnih objekata u nuždi i kulinarstvo.
Pa pretpostavimo da se nalazite na famoznom Stephansplatz-u ili u još poznatijoj Kärtnerstrasse (ili hrvatski prozvanoj Kertnerici) koja se odmah nadovezuje na trg gdje se nalazi i Stephansdom (katedrala sv. Stjepana). Što se tiče WC-a, postoje oni u podzemnim U-Bahn stanicama, ali ja ih ne bih preporučila, a znaju ponekad biti i zatvoreni. Odšećite vrlo malo po Kertnerici prema Operi i sa desne strane se nalazi jedan dućan dječje opreme na kojem piše Dohnal – Haus des Kindes. Uđite unutra, ako hoćete glumiti zainteresiranog kupca i ako još možete izdržati pritisak u mjehuru malo bacite pogled i uputite se po stepenicama ili liftom (ako ste s kolicima) na prvi kat gdje se nalazi vrlo uredan WC. Nitko ne ispituje posjetitelje ništa, slobodno se poslužite, ja garantiram za diskreciju. U tom dućanu smo ostavili toliko novaca da ja barem jednom tjedno odem bez imalo grižnje savjesti tamo obaviti fiziološke potrebe, napiti se vode iz automata koji stoji pokraj toaleta ....
A ako ste sa bebom, u podrumu (u liftu je to oznaka K=Keller) se nalazi dio za prematanje beba (Wickleraum) i dojenje. Možete navući zavjesu, oprati ruke, uvaliti se u udoban stolac za dojenje (ljuljati se lagano u njemu), staviti noge na stolčić za odmoriti noge (koji se također ljulja zajedno sa stolcem) dok dojite i uživati u miru s vašom bebom dok se ne nahrani, a onda ju premotati na predviđenom stalku za prematanje... Kad ste to sve obavili, ako vas je ulovila glad nakon što vas je sisavac izsisao... razmislite želite li se prošetati do jednog od boljih kebaba u Beču na Schwedenplatzu (stajaća varijanta) ili biste ostali u blizini u nekoj malo finijoj austrijskoj varijanti i sjeli negdje na toplo. Ako ste za kebab, možete pješke do Schwedenplatza i to tako da se vratite na Stephansplatz i krenete suprotno od Kertnerice (nemam pojma koja je to strana svijeta i ne znam se snalaziti tako, pa mogu ovako opisno, ili pitajte), samo ravno, prođete pokraj konjića i kočija koji stoje s desne strane pokraj katedrale, pa pređete cestu, prođete pokraj Mannerovog dućana (rozi, ne možete ga fulati - preporučam napolitanke), idete samo ravno, s desne strane je poznato sastajalište brze hrane s natprisom Bizzi Pizzeria. Ako vam se ipak ne da još pet minuta šetati, preporučam i razne pizze u ovom frekventnom restoranu (komad je 2,30 Eura) i vrlo su ukusne, možete ih ponijeti van zapakirane u karton ili sjesti i pojesti tamo. Ja jedem obično od špinata i sira... mljac. Pića su iz automata i čini mi se oko 1,50 Eura, pa si možete kupiti neki sok u jednoj Billi malo dalje po toj istoj ulici s lijeve strane. Ako ste ipak odlučili mrknuti kebab, produžite samo dalje ravno, dok ne stignete do Schwedenplatza, onda tamo skrenite dsesno i prođete pokraj slastičarnice (dobar sladoled) i vidjeti ćete metalne štandove, malo natkrivene sa nekoliko stolova vani... i naravno Turke koji skidaju pureće mesto s onog rotacijskog čuda gdje je naslagano meso. Kebab je odličan, neka vas ne brinu higijenski uvjeti, mi smo ga već nebrojeno puta jeli, uvijek je sve svježe i puno ljudi prolazi, a i sanitetske kontrole ne bi dozvolile prodaju da uvjeti nisu zadovoljavajući... To što nije baš uređeno ko neko šminkersko mjesto, već više onak ulično... još uvijek možete skoknuti do obližnjeg McDonaldsa gdje možete pojesti nešto provjereno, ali ni upola dobro i kvalitetno kao kebab. Samo razmislite hoćete li onaj šarf začin, pa ako niste za jaču varijantu samo recite (nicht scharf) ili ako biste probali, ali ne previše (mittel scharf - srednje začinjeno). Uz to vam preporučam tursku varijantu tekućeg jogurta Ayran ili pivaru koju ste mogli usput kupiti u dućanu, jer sa tim pićima na štandovima previše deru. Kebab košta 2,80 i vrijedi svaki cent, najesti ćete se ko vukovi.
Ako ste još uvijek u Kertnerici i ne biste ovu uličnu varijantu, svakako odšećite još malo po Kertnerici prema Operi i skrenite u jednu od malih uličica na desno do jednog malog trgića gdje se nalazi poznata slastičarnica Oberlaa. Tamo za malo više love (oko 5 Eura) možete pojesti bezobrazno dobre knedle od sira u nekoj varijanti pekmeza (ali nije pekmez, već slatko s komadima šljiva), sa šlagom. Porcija je velika i možete naručiti pola, naziv je Topfenknödel mit Zwetchkenröster (po Vuku = topfenknedl mit zvečkenroster). Ambijent je ugodan, pravi bečki, a slastičarnica nudi poznate bečke specijalitete, a knedle su njihov specijalitet.
A, ako ste se našli u Mariahilferstrasse ili po naški Hilferici, tamo isto ima nekoliko mjesta gdje se može besplatno obaviti zov prirode, kako za vas, tako i za potomstvo. Dakle, odmah kada izađete iz podzemne (U3, stanica Neubaugasse) vidjeti ćete veliku robnu kuću Gerngross. Na drugom katu, između odjela s dječjim igračkama i papirnice se nalazi WC i prostorija za presvlačenje beba. Iako, u svakoj robnoj kući (Leiner se nalazi također u Hilferici) ili McDonaldsu, kafićima itd. možete pronaći ove prostorije, ali eto, ja sam vam opisala put do ovih nekih, ako se nađete baš u blizini i nemate vremena lunjati po ulici tražeći....
Što se tiče šopinga, Hilferica je možda prihvatljivija od Kertnerice koja ima dosta dućana tipičnih za turiste, sa sitnicama koje su prilično skupe i možda nešto manji izbor robnih kuća i većih dućana. Ali ako više volite te manje, malo skuplje, onda je Kertnerica prava ulica. U svakom slučaju, ne biste trebali zaobići niti jednu od ove dvije. Ako pak imate malo više vremena, moja preporuka je otići u neki manje poznati bezirk (moji provjereni su 3. i 11.) i tamo u šoping centrima možete uvijek naići neki lanac dućana (H&M, C&A, Salamander...) u čijim prodavaonicama cijene znaju biti niže tj. proizvodi su na sniženjima, što je rjeđe u centru (osim u siječnju kada su sniženja svugdje). Još nešto. Ako imate neku narudžbu od nekoga ili trebate neki provjereni proizvod koji koristite, obavezno ponesite ambalažu sa sobom i pokažite ju prodavaču-ici. To će vam znatno olakšati muke, čak i ako jako dobro govorite njemački. I općenito, komunicirajte što manje sa trgovcima, ne opisujte što želite... jednostavno pronjuškajte dućan sami jer vas neasocijativnost, neinformiranost i ostali nekreativni (da ne kažem ograničeni) odgovori mogu samo koštati živaca i vremena.
I na kraju, ako ste još raspoloženi za kulturu, pretpostavljam da ste se već unaprijed raspitali za neki određenu izložbu ili muzej. Ako niste, moja preporuka je obnovljena Albertina (može se doći iz Kertnerice, prema Operi, a graniči sa Hofburgom) gdje osim jako lijepog stalnog postava u obnovljenim salonima, do 28. 03. možete uživati u, meni prekrasnoj, izložbi Mitovi Biblije, Marc Chagalla. Osim toga za cijenu iste ulaznice (9 Eura za redovne posjetitelje, ali obavezno ponesite studentsku ili umirovljeničku iskaznicu - makar i ne bila vaša, to je čista formalnost, a cijena za njih je 6 Eura) možete odgledati manju, ali vrlo zanimljivu izložbu Alexa Katza (prvi puta prikazan njegov veći opus crteža u Beču) i u podrumu je duhovita izložba suvremenih austrijskih ženskih slikarica na temu ženskoga tijela i emancipacije žena. Dakle, sve se to, uz stalni postav i šetnju po salonima može vidjeti u cijeni jedne karte. Za to vam treba barem dva sata, i to onako ni prebrzo ni presporo. Ako ste pak totalno dekintirani, a ipak bi u neki muzej, nedjeljom je besplatan ulaz u Povijesni muzej (Historisches Museum) na Kalsplatzu. Tamo je i barokna crkva Karlskirche. Isto je tako simbolična cijena ulaznica u Prirodoslovni (Naturhistorisches) i Povijesnoumjetnički muzej (Kunsthistorisches Museum) na Maria Theresien Platzu. O Museums Quartieru (MQ – isto tako nedavno obnovljene bivše kraljevske konjušnice pretovrene u sklop muzeja i plesnog centra na čijoj obnovi su se godinama lomila koplja oko prenamjene i spoja modernog u tradicionalnoj kulturnoj jezgri) koji drugi put. Ali svakako se barem prošećite kroz taj kompleks. Na povratku iz šopinga po Hilferici i na putu prema Hofburgu (kraljevkoj rezidenciji) skrenite u MQ.
Evo, za sada toliko, ako ima nekih pitanja, samo pucajte... a ako vam je ovo dosadno, dajte do znanja, pa neću trošiti svoje dragocjeno vrijeme...
Servus
|
- 16:36 -
Komentiraj (4) -
Isprintaj -
#
|