O rukometu neću, jer nisam pratila utakmicu s punom pozornošću, iako su oko mene bili sami sportaši koji su komentirali... Meni je srebro super rezultat, pa čestitam, bez obzira na kritike i mogućnost postizanja zlata.
A Janica je danas na ORF-u bila pravi strah i trepet. Pa samo par riječi o izvještavanju austrijskih televizijskih novinara.Već sam pisala o njhovim nevjarojatnim pitanjima i komentarima. Ali jedno im se mora priznati... znaju čestitati boljem i zadovoljiti se rezultatima svojih sportaša. A najfantastičniji mi je njihov zanos kada se pokaže i najmanja prilika za pobjedom njihovih sportaša, pa onda ta gradacija reportažno-emotivnih usklika i bodrenja od sreće i već proglašenja Gečelice do momenta kada su skužili da nema šanse da bude bolja od Janice... to je presmješno za slušati... ono u stilu..."evo je vodi 50 stotinki, tako je! Bravo, hajde!" Do laganog pada oduševljenja kada su skužili da je u zaostatku i na kraju samo muk koji se može opisati kao nacionalna katastrofa zemlje koja ima skijašica da ih ne možeš izbrojati na startu, ulažu ogromnu lovu u to, prvi nacionalni teve program postoji zapravo samo za izvještavanje o skijanju (ali zato već šestu sezonu zaredom gledamo jedne te iste filmove i serije) ... I onda ih pređe jedna jedna skijašica iz neke male zemlje, i to ne u svojoj, već njihovoj disciplini... samo tišina. Na kraju se priberu, ipak su oni samo novinari... pa počinju analize o Janici, čestitke, respekt i na kraju nešto što se prije čuje na ORF-u, negoli u domaji... Komentiraju Antu Kostelića kao trenera kojem treba "skinuti kapu" i koji zna uz sve probleme i ozljede izbalansirati treninge, odabrati što će se i kako učiniti s obzirom na mogućnosti i ostvariti zapravo nevjerojatno... ni riječi o njemu kao ocu koji naganja svoju kćer, "dreseru" (navodno je tim riječima Ante Vrdoljak nekada prije ocjenio njegove trenerske sposobnosti) i ostalim epitetima kojima ga vole obasipati mnogi, naročito kada ne ide sve najbolje. No dobro, htjela sam reći da je to za mene kao dijasporAnku pravi užitak slušati i pomalo zločesto uživati u tim nadanjima Esterajhera i njihovim komičnim usponima i padovima tzv. novinarskog izvještavanja.
Najljepši dio dana bio je kada je naša gomilica s transparentima pred ekranom navijala za Janu, djevojčica je zdušno pljeskala i bodrila ju, ali se po podne ipak odlučila za svoje plivačke idole... Dinka i Mirnu... pa je nakon tog uspješnog i veselog sportskog dana odlučila još malo trenirati živce roditeljima i odugovlačiti sa spavanjem...
Nadam se da je i vama bilo sportski-veselo.
Post je objavljen 06.02.2005. u 23:46 sati.