"Teto" - najljepša riječ na svijetu!

"Teto". 
Najslađa riječ koju sam čula u životu. Sve ljubavne pjesme svijeta zbijene u jednu riječ - teto. 
Riječ koja stvara milinu oko srca, razvlači osmijeh na lice, ruši sve brane i briše sve zabrane. 
Naime, tako me zovu moji nećaci. 
Lara, plavooka djevojčica, vitka, bisernog osmijeha iz kojeg isijava dječja bezbrižnost. U onoj fazi kad se iz curice pretvara u curu... 

I Matej, dječak plave kose, s rupičicama na licu kad ga razvuče u osmijeh, opsjednut robotikom, s očima vragolastog Denisa...

To su moja dva bisera koju su me učila strpljenju i ljubavi prije nego li je moje dijete došlo na svijet. 
Nećaci su zapravo, svojevrstan test majčinstva za mnoge od nas. 

Ne moraš koristiti nikakve odgojne mjere, jer tome služi mama.
Ne moraš urlati, jer tome služi mama.
Ne moraš siliti jesti hranu koju ne vole, jer tome služi mama.
Ne moraš ih slati rano na spavanje, jer tome služi mama.
Ne moraš napominjati kako treba napisati zadaću, jer tome služe mame.
Ne moraš ih tjerati iz mora, jer tome služi mama.

Još bolje, sve to možeš, a ne moraš!

Ranije dok me vihor mladenaštva nosio nisam u potpunosti primjećivale te male ljude. 
Nekad bi oni pričali a ja bi se uhvatila kako nemam pojma što su pričali. To se zove ne slušanje.
Njihove male brige mi se činile banalne pokraj mojih vlastitih. 
Sada shvaćam koliko sam bila nezrela. 
Koliko sam na koncu, bila sebična. 
I koliko su i moje vlastite brige bile banalne naspram bezgraničnog povjerenja koje su mi ukazivali nećaci povjeravajući svoje brige. 
Danas kad imam vlastito dijete i kad su se probudili prvi strahovi, realni i nerealni, odjednom jasno vidim i mališane koji su me godinama željno iščekivali.
I dok sam živjela u Zagrebu, i kad sam satima učila na faksu, i kad sam imala iscrpljujuće probe, i kad sam radila životne greške...
Jedini koji nikada nisu imali optužujući pogled u stilu "jesmo ti rekli".
Jedini koji se nikada, ali nikada nisu naljutili na mene, čak i kad bi pomakla termin za kino.
Samo bi nevino izustili - nema veze, teto.
Ta dva mala stvorenja došli su na sve moje premijere sa cvijećem u rukama, grlili me rukicama kad bi uplakana nakon prekida tražila utjehu, nosili tanjur na stol kad bi gladna došla na ručak, čuvali moga psa Niku i vodili ga vani kad je trebao obaviti nuždu, radili narukvice u raznim bojama po mjeri za moju ruku, lajkali svaku ali svaku moju sliku i uvijek pratili i pratiti će svojim vjernim okicama, punim obožavanja, svoju - teto.

Od prvog dana rođenja moje bebe ni sekunde nisu propustili biti uz moj ili bebin krevet. Lara već kao odrasla ženica koja mijenja pelene i vodi brigu o podoju, a Matej na prvu loptu malkice ljubomoran, dok ga nisam uhvatila kako dok ga ne gledamo, guguće svom rođaku.
Imamo i svoje fore, poglede, signale koji drugi ne kuže. Savezništva u kojima se šalimo na račun drugih.
I svoje male tajne koje dijele sa svojom -  teto.

Mirna, odgojena, savjesna djeca sa aureolom pozitivne energije, dječje nevinosti i lišeni ljudske iskvarenosti.
Sada znam da bi htjela da moj sin bude kao oni. Sada kad sam i ja majka. Sada kad osjećam njihovu pivrženost jače no ikada.
Sestro, obavila si dobar posao. 

Sad ih zajedno trebamo izvesti na pravi put. 
Teto - će uvijek biti tu! 

Oznake: sestra, nećaci, obitelj, obiteljska ljubav