Zašto se ljudska dobrota podrazumijeva? (p.s. Pomozite odabrati kolica!!!)

Dakle, ok. Malo su se stvari omakle kontroli. Valjda ima i hormona u tom koktelu osjećaja. Sad je već faza kad se čak malo i sebi gadim.
Je... ga, ljudi nemaju smisao za humor i moram s tim računati. a ne računam. Pišem nekad u afektu, u poluzafrkanciji, i iskreno rijetko me u životu bilo briga za posljedice. A i volim stati iza svih svojih postupaka. Život će ići dalje, ali nekad se stvari događaju van tvoje moći.
Tako sam u subotu došla na otvaranje "Teatra" i zaskočila me novinarka In Magazina. Krene intervju i ja mislim, normalno, da će me pitati o klubu a ona malo o frizuri, pa na mala vrata, kako stomak, kad je termin, jel Shale spreman i ja sa svakim novim pitanjem mislim da je zadnje. Vraga. Opet bla bla bla cijeli intervju o trudnoći. Mislim, nije ženska kriva. Ona pita što ljude zanima, a ja odgovoram ono što ne želim. I tako ispada ko o čemu, Gruica ooet o trudnoći.

I tako...
Načitala se ovih dana gnjusnih komentara da čak i mene koja ima kameni želudac ponekad baci na povraćanje. Uhvatilo i jadnog Shalu na zub. Čovjek ni kriv ni dužan, nit ima pojma s čim se bavim, nit šta pišem jer se naše teme vrte u apsolutno dijametralno suprotnoj dimenzije od virtualne, a nadovezali ga se zlobnici pa udri i po njemu. No, dobro. Na sve se živ čovjek navikne...
Jedina utjeha račun kninkske Udruge koji polako ali sigurno ide ka cilju, i to stvara zadovoljstvo koje liječi svaki upitnik. svako pitanje zašto, svako pitanje jel mi to trebalo.
I tako tipkam ja po tastaturi, čitam komentare na tisuće njih, ali uvijek zastanem kod negativnog.
Čekajte, kod negativnog?! A zašto ne zastanem kod pozitivnog??? Jesam ponekad. ali zašto ne uvijek i kraj svakog???
Zato jer se ljudska dobrota, divljenje i podrška često uzimaju zdravo za gotovo. Kao da je normalno da netko piše i gubi svoje vrijeme hvaleći moju novu frizuru, dijeleći sreću u pričama o prinovi, pišući postove podrške, nekad se i prepirući u moje ime... A to je APSOLUTNO kriv stav.
Upravo suprotno.
Svaki lijepi komentar trebao bi davati nadu da ljudi ipak nisu otišli na kavasinu, da ima poštenih ljudi i ispunjenih života. Da ipak u našem društvu ima "zdravog tkiva", i da ta zloća jest prisutna, i da jest metastazirala, ali da ipak ima spasa za nas. I trebalo bi zastati kod svakog dobronamjernog komentara.
I zato hvala svim krasnim ženama, bakama, muškarcima koji pišu divne riječi podrške, često i u inbox, smiju se mojim šalama, fora su im ispadi u borbi sa vjetrenjačama, cijene otvorenost i direktnost, vole gledati modu, glumu, pratiti predstave, gledati ih i ostavlljati svoje pozitvne komentare i što je najvažnije vesele se tuđoj privatnoj sreći, pa makar trajala dan.
Nikada više dobrotu i ljubav koju šire velika većina ljudi,pa i preko 90 % posto, neću uzimati zdravo za gotovo nego ću obratiti pažnju i biti zahvalna što nas još ima takvih...
Dobronamjernih, pozitivnih, koji vole dati pohvalu i realno gledati na stvari. Ako nam se netko i ne sviđa, i to je ljudsko pravo, samo preskočimo taj članak, i vjerujem da postoji velika večina ljudi koja nisu registrirana nigdje i ne komentiraju nikog, nego uisitinu žive svoje živote, a ne tuđe.
Zapravo su mi događanja zadnjih dana otvorila nove vidike i otvorila novu dimenziju.
Nikad se ljudska dobrota ne treba podrazumjevati, ni uzimati zdravo za gotovo.

U prilog cijeloj ovoj mojoj priči ide i događaj dana nedjelje (sorry "drugarice" Pavić što je tvoja splitska proslava vjenčanja pala u drugi plan).
Dovozim sestru na parking od zgrade i izlazi ona iz auta i sekund stane s nekim čovjekom i evo je nazad.
Kaže ona meni "Pita te čovik jel ti triba krevet na rasklapanje". :
WTF???? "Kako to misliš jel mi treba krevet na rasklapanje?!".
Ona će:"Pa to je susid. Pa pita jel ti triba?".
"Susid??" Meni kroz glavu: "Ček, tu sam odrasla, žive starci 100 godina, u kvartu sam stalno, ja ne znam tog čovika, Ok. Znači friški stanar."
Kažem ja zbunjeno,mucajući, misleći da me Petko vreba iza čoška sa sakrivenom kamerom:"A triba...".
Ode čovik do auta i donese do mog auta modri zamotuljak i kaže:" Znan ti ja oca i mater. Tribat će vam ovo. Moji su prirasli. Vi ćete sigurno puno putovat. Samo pritisneš u sredinu...Aj,bok."
Ode čovjek par koraka, a ja viknem:"Pa čekajte, recite mi bar ime". On se okrene i vrati, pruži mi strašno snažan stisak ruke i kaže:"Ja sam Robi".
I ode.

Ja stojim i mislim sad će Petko. Al Petka nema. Ima samo iznimno dobrog čovjeka koji je ušetao u moj život na par sekundi, učinio plemenito djelo i išetao.
Ne mogu vam opisati osjećaj sreće.
Jednostavno Robi, ti si ljudina ipo.
I točka.
I amen.

Što se same trudnoće tiče... Nisam znala da ovo postoji. Da noge mogu nabujati kao kvasac. Uopće ta tema do nedavno mi je bila potpuno apstraktna. Hodam jedva. Za sutra se ne bih kladila da ću biti u stanju. Vikend je učinio svoje i mislim da sam sa društvenim egzibicijama završila do daljnjeg. Mali hvata startnu poziciju. Pole position je u điru i gura glavicu tako često i jako da mi se čini da dok sjedim doslovno dubi na glavi tjemenom dirajući stolicu.

Pokraj svega ovoga, eto još jedne trudničke muke. Amaterk sam , prvo dijete, htjela bih imati svoju opemu. Koja i gdje odabrati kolica i opremu??????????? GDJE? KOJA? KOJA? GDJE? GDJE? Izgubljena. Načula za neke marke i firme. Bacam se na google ovih dana. Eto nove zanimacije!