Američke pustolovine

utorak, 29.03.2011.

What the f***?

Yes, I fu**ing hate you, bi**h!!!

petak, 25.03.2011.

Ljubav ne bira, ali ljudi da!

Bez obzira na sve, ja sam ga voljela. Kliše, znam, ali pustite mi da vam ipak ispričam priču koja počinje puno ranije. Rodila sam se 05.11.1987. godine u Zadarskoj bolnici, a moje rođenje s preponosnim roditeljima proslavili su i naši dragi prijatelji Bobići. Samo mjesec i dva dana kasnije, točnije 07.12.1987.godine njima se rodio sin Nenad. Mama tvrdi da smo se nas dvoje izvrsne slagali kao male bebe, vjerujem joj, moram. često mi je kasnije pokazivala slike Nenada i mene i s nostalgijom u glasu prisjećala se tog doba. No, počeo je rat koji je rastavio mnoge obitelji i prijatelje, a tako i moju i Nenadovu obitelj. Rat je završio i mnogi prijatelji i dalje su ostali razdvojeni. Godine su prolazile, nastavili smo sa svojim životima, samo su fotografije i sjećanja ostala. Osamnaest ljeta kasnije Nenadov djed koji je živio u Zadru je umro. Moji roditelji su otišli a taj sprovod, tužni radi smrt čovjeka za kojeg je moja mama mnogo puta rekla da joj je bio poput oca ("Ne možeš ni zamisliti koliko smo jagoda sa šlagom iz iste zdjele pojeli" bila joj je najdraža rečenica), ali sretna jer će nakon dugo godina vidjeti svoje prijatelje. Kasno se vratila kuće, a prvo što mi je rekla bilo je "Da vidiš kako su dečki narasli." (mislila je na Nenada i njegovog brata). Par dana kasnije mama me nagovorila da odemo po Nenada i njegovu mamu da dođu kod nas na ručak. Nisam željela ići s njom, ali nakon njenog nagovaranja nevoljko sam ušla u auto. Vozila sam se u tišini, ljuta jer sam morala odgoditi dogovor. Dovezli smo se ispred njihove kuće. Bilo je užasno vruće. Popela sam se uza stepenice do stana. Na vratima me je dočekala njegova mama. Izgrlila me je i rekla: "Evo ti Neno u sobi.". Vrata sobe su bila otvorena, a na krevetu je sjedio najljepši dečko kojeg sam ikad vidjela. Krv mi se ubrzala, srce uzlupalo. "Samo da je visok!" pomislila sam i pružila mu ruku. Ustao se i da, bio je visok. Onog trenutka kad smo se rukovali, sve se smirilo. Zaboravila sam na sve dogovore. Zaljubila sam se, ali sam već tada znala: "Ljubav ne bira, ali ljudi da!" (nastavak za par dana)

ponedjeljak, 21.03.2011.

Što je to ljubav?

Osjećam se kao mala djevojčica od 3 godine koja mamu povlači za rukav i pita je: "Mama, što je to ljubav?". Ona mi odgovara: "To je nešto lijepo." i nastavlja sa svojim poslom. Da li je to zaista nešto lijepo. Što sam starija bila, sve sam više shvaćala da je mama možda lagala, a sada tek znam da ni ona nije znala odgovor na to pitanje. Više niti ne znam da li sam do ovog trenutka zaista voljela ili je to bio samo neki privremen osjećaj sreće. Jedan je pisac napisao knjigu pod naslovom "Zaljubljen u ljubav", točno to. To je to što sam osjećala do sada, bila sam zaljubljena u ljubav, u tu samu riječ, čak ne u bit te pojave, jer ne znam koja je točno bit. Na ulici sam prijateljici naglas rekla "Pa ja sam zaljubljena u ljubav.", na što me je jedan mladić pogledao kao da sam upravo priznala da sam nekog ubila. Nisam nikog ubila, zaljubila sam se u ljubav.
Jedan prijatelj mi ja na pitanje "Što je to ljubav?" odgovorio ovom rečenicom: "Želim biti sretan, no ne mogu dok tebe ne usrećim." Možda je to odgovor, ili možda ipak nije. Dokle god nisam osjetila istinsku zaljubljenost i uz to istinsku patnju, neću znati što je to ljubav. Možda nikad i ne saznam, a možda već sutra sretnem nekog tko će mi to pokazati.

<	ožujak, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Rujan 2011 (2)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?