Osjećam se kao mala djevojčica od 3 godine koja mamu povlači za rukav i pita je: "Mama, što je to ljubav?". Ona mi odgovara: "To je nešto lijepo." i nastavlja sa svojim poslom. Da li je to zaista nešto lijepo. Što sam starija bila, sve sam više shvaćala da je mama možda lagala, a sada tek znam da ni ona nije znala odgovor na to pitanje. Više niti ne znam da li sam do ovog trenutka zaista voljela ili je to bio samo neki privremen osjećaj sreće. Jedan je pisac napisao knjigu pod naslovom "Zaljubljen u ljubav", točno to. To je to što sam osjećala do sada, bila sam zaljubljena u ljubav, u tu samu riječ, čak ne u bit te pojave, jer ne znam koja je točno bit. Na ulici sam prijateljici naglas rekla "Pa ja sam zaljubljena u ljubav.", na što me je jedan mladić pogledao kao da sam upravo priznala da sam nekog ubila. Nisam nikog ubila, zaljubila sam se u ljubav.
Jedan prijatelj mi ja na pitanje "Što je to ljubav?" odgovorio ovom rečenicom: "Želim biti sretan, no ne mogu dok tebe ne usrećim." Možda je to odgovor, ili možda ipak nije. Dokle god nisam osjetila istinsku zaljubljenost i uz to istinsku patnju, neću znati što je to ljubav. Možda nikad i ne saznam, a možda već sutra sretnem nekog tko će mi to pokazati.
Post je objavljen 21.03.2011. u 09:57 sati.