četvrtak, 19.06.2008.
Još samo malo i naša srca će zajedno u ime ljubavi kucati
Drage moje i dragi moji,
konačno, nakon dva mjeseca agonije, moj dragi stiže!!! Kod mene je za svega nekoliko sati, na kolodvor stiže čak i prije nego zora svane... Nakon tjedana i mjeseci suza, tuge, življenja od uspomena i usprkos svim preprekama - još jednom se uspio izboriti za nas, ljubav je još jednom pobijedila!
Ne znamo koliko će ovdje ostat, može se radit o danima ili, daj Bože, o tjednima pa se unaprijed ispričavam što me neko vrijeme neće biti na blogu i što vas neću moć redovito pratiti - jer neću biti u blizini kompa. Ne brinite, ako uspijem, dođem na net i sve vas odreda izljubim, hehe.
Eto, od silnog uzbuđenja i ogromne sreće koju mi srce osjeća uopće ne stignem nešto smisleno reći.
Htjela sam napisati prigodnu pjesmu i posvetiti je mojoj sreći, ali netko je to već umjesto mene napravio i napisao tako jednostavne, a opet tako prekrasne stihove .
Prijatelji naši pitaju
zašto više nas ne viđaju
a ja ne znam odgovor
A oni što nas mrze, ne vole
kažu da je tako najbolje
i da nisam vrijedan te
A onda ti na vratima
u kasnim noćnim satima
kucas, uđes, zagrliš me
i sve, sve je dobro kad si tu
neka lažu pricaju, preživjet ću
I oni sto su željeli nam kraj
svima sada kad si tu, oprostit ću
Zgužvat ćemo noćas jastuke
predugo su usne čekale
da te izljube
A oni što se voljet ne znaju
na kraj svijeta nek otputuju
nek nas ostave
I oni sto su željeli nam kraj
svima sada kad si tu, oprostit ću
I sve, sve je dobro kad si tu
neka lažu pričaju, preživjet ću
I oni sto su željeli nam kraj
svima sada kad si tu, oprostit ću
Sve je dobro kad si tu - download pjesme
Pozdravljam vas sve uz riječi i taktove ove prekrasne pjesme koju vam od srca poklanjam a posvećujem bubalu mom malom kao i svima vama čija su srca prepuna ljubavi.
Ostanite mi i dalje dragi, veseli, voljeni i zaljubljeni, svima šaljem tople pozdrave i ljubavlju protkane osmijehe.
Sve vas ljubi vaša Josipa
- 00:28 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (19) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 16.06.2008.
Ljubav srcem vrijeme pobjeđuje...
Kad bi bar postojalo
neko sretno rješenje
čaroban štapić, možda
da nas spasi ove muke
koju svaki dan osjećamo,
ovog pakla što nam ljubavi prijeti...
Postoji li neki kolačić sudbine
ili tajni recept neki
pa da nam ovi mjeseci očaja i tuge,
mjeseci naše razdvojenosti,
lakši budu, da ne bole toliko?
Kako je teško, moja ljubavi,
daleko od tvog zagrljaja biti...
Pomalo nestajem svaki put
kad vidim neki sretan par
kako zagrljeno ulicom korača,
a možda ni ne znaju
koliko su doista sretni
što su zajedno, što su tako blizu...
Tješim samu sebe tada,
ni oni možda nisu stalno zajedno,
i njih razdvaja neka gorka daljina
a sad su konačno zajedno,
negdje u nekom gradu,
nadoknađuju sve propuštene
zagrljaje i poljupce,
maštanja i nadanja,
a tugu konačno osmijehom mijenjaju ...
Pomalo sebično, priznajem,
ali srcu kao da je lakše...
Svaki dan nova bol,
srce još jače za tobom žudi,
suze sve više peku...
Razdire me ovo vrijeme bez tebe,
trebaš mi...
Nekako se uvijek naivno tješim
da će jednom doći naše vrijeme,
i da ćemo potpuno predani
uživati u svojoj ljubavi...
Jer da bez nade ostanem,
bez svega bih ostala..
Znam da ćemo izdržati i ovaj put,
jer izdržali smo i do sada...
Iako smo već dva mjeseca razdvojeni,
dva preduga, pretužna mjeseca,
i iako ne znamo
kada ćemo se opet vidjeti
(ubija ova neizvjesnost, jel da? )
uspjet ćemo -
pobijedit ćemo vrijeme...
Tada ćemo mi zagrljeni
ponosno rivom šetati,
a navečer uz rijeku
poljupcima srce hraniti.
Možda će tada netko potajno
i nama na sreći zavidjeti,
samo nas osmijehom pozdraviti
i svojim putom nastaviti...
Nedostaješ mi, čežnjo srca moga...
- 19:58 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (11) - Isprintaj - #
petak, 13.06.2008.
Jedan sasvim poseban datum
Ne, ne radi se o prokletstvu 'petka 13-og' - baš suprotno, ovaj dan za mene predstavlja samo i jedino ljubav.
Danas je mom Bubalu i meni godina dana naše prekrasne veze. Tristo šezdeset pet (pardon, prijestupna je godina, dan više dakle) dana ispunjenosti i sreće. Osjećaja pripadnosti. I ono najvažnije - Ljubavi.
Sve je započelo prije godinu i nekoliko mjeseci na nešto neuobičajeniji način nego što veze inače započinju - ali to sad ovdje nije bitno (možda vam jednom i ispričam). Ali prije točno godinu dana postalo je 'službeno' . I pojma nemate koliko mi je ta jedna mala rečenica :' Eto, sada je službeno! ' promijenila život. Nije ga promijenila na bolje, promijenila ga je na najbolje.
U moj život ušao je dečko mlađi od mene nešto više od godinu dana i totalno me pomutio. Taj mali slatkiš, to veselo razigrano bićence s neumornim sjajem zelenih očiju i srca velikog ko more - postao je moja ljubav, moj smisao, moja budućnost, moje sve.
A kad se samo sjetim našeg prvog susreta i onog prvog nespretnog, a tako preslatkog, držanja za ruke, pa onda 'naš prvi zajednički prelazak preko zebre' , hehe. I baš ta zebra, kao i jedna konzumova vrećica, jedna juha iz kesice i još neke stvari bitne za naš prvi susret - natjerale su me da primjećujem svijet oko sebe, da primjećujem one slatke male stvari zvane sitnice i da im se radujem. I prije sam dosta pažnje posvećivala tim 'malim stvarima' ali otada sve je bilo nekako drugačije, bolje.
U vezu smo ušli unaprijed svjesni da nas dijeli mnogo kilometara, da živimo na suprotnim krajevima domovine, da potječemo iz sasvim različitih sredina i da svatko od nas sa sobom nosi svoje običaje, svoj odgoj, a u srcu i svoj rodni zavičaj (on slavonsku ravnicu, ja svoje more). Sve smo to znali. I mada bi mnogim ljudima ideja da, s obzirom na brojne razlike, budemo u vezi bila nepojmljiva, mi se nismo obazirali - samo smo se prepustili. Pustili smo srce da govori umjesto razuma i osjećaje da nas umjesto prepreka vode. I tada je moj život konačno dobio smisao.
Lagala bih kada bih rekla da su ova naša ljubav i veza naša - godina dana čiste idile. Takvo nešto bilo bi apsolutno nemoguće jer bi značilo da je savršeno. A savršenstvo, ma koliko mu svi težili, ipak ne postoji. I dobro da ne postoji. Jer svaka suza prolivena zbog trenutka slabosti ili usamljenosti, podizala nas je. Svaka svađa zbog gluposti pomogla nam je shvatimo što je doista vrijedno. Svaki trenutak kada smo osjećali nemoć, kada smo mislili da više ne možemo, kada smo u neznanju i strahu zbog sudbine koja nas očekuje srcem molili, sve je to pomoglo da naša povezanost bude još snažnija - da mi sami postanemo jači, a naša ljubav nepobjediva.
Sreća pa postoje sva moderna tehnološka čuda koja nam barem donekle olakšavaju bol i tugu zbog razdvojenosti, ali u svemu smo najbitniji ipak mi. Naša beskrajna i prekrasna komunikacija, povjerenje koje jednom prema drugom imamo, naš odnos prepun ljubavi i razumijevanja. Zahvaljujući tome, iako smo tako daleko - osjećam ga pored sebe.
Nikad neću zaboraviti onu noć prije nekoliko mjeseci kada sam bila jako tužna, prejako mi je nedostajao, a razloga zbog kojeg sam plakala i problema koji me mučio uopće se ne mogu sjetiti. Ali sjećam se da je on suosjećao sa mnom, moja bol bila je i njegova, naša srca kucala su ko jedno. Sve što sam tada htjela bio je njegov zagrljaj, moje jedino utočište u trenucima slabosti i moja sigurna luka u oluji života. On je to shvatio i nježno mi je govorio, polako opisivao način na koji me, makar samo u mislima, grli. Dok je to govorio, snažni trnci prolazili su mojim tijelom, tako stvarno sam doživjela taj zagrljaj, potpuno sam se prepustila i on je bio tu, grlio me. Osjećala sam njegove ruke na mojim leđima, na mojoj kosi. Osjećala sam ga pored sebe, bio je tu.
Prekrasno je koliko je ljubav snažna, iskreni osjećaji koje šalje srce koje voli te nađu i tako stvarno obuzmu pa makar se nalazio na drugoj planeti.
Mogla bih sad o osjećajima pisati danima, svejedno ne bih vam uspjela predočiti svu sreću i ljubav koju osjećam. Ako kažem da ga volim, onako iskreno i snažno, mislim da ćete shvatiti o čemu govorim.
Puno te ljubin i volin, ti si mi sve!
- 00:04 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (23) - Isprintaj - #
subota, 07.06.2008.
I noćas ću za tebe dragi moliti...
Bože,
Ti znaš koliko mi je do njega stalo
Molitva za njega upućena
dopire iskreno iz srca,
kao da srce samo govori
kao da srce samo moli...
Čuvaj mi ga Bože,
on moje je najveće blago!
Ponekad ni sama ne vjerujem
koliko se dobrote u njemu krije
a tek blagosti, nježnosti...
U prekrasnim zelenim očima
vidim samo iskrenost... i ljubav...
Kako li je predivno imati
nekog za sebe,
srcu svom melem dati...
Naš susret bio je tako slučajan,
iznenadan,
tako... sudbonosan...
Sve je počelo kao nevina dječja igra
i mada smo 'nešto' osjetili -
ni slutili nismo da će biti ovako dobro...
Od igre posta... LJUBAV...
A ta ljubav...
Zbog nje sam toliko dobra otkrila,
sasvim nepoznate osjećaje pobudila.
Potaknula me da sreću dotaknem,
svijet da zagrlim.
Te ljubavi radi, ja u ljubav vjerujem...
To je zbog njega, Bože,
samo zbog njega...
On mi daje snagu,
čuva me i štiti,
uz njega želim ostati...
Daj mu snagu - neka bude jak u mislima,
duhom neka ne klone
Ne daj da ikad izgubi
onaj sjaj u oku,
onu iskru ljubavi...
Neka uvijek uživa obasut ljubavlju
jer prekrasna je osoba...
Pomozi mu da uvijek
ispravnu odluku donese,
neka ne zamara glavicu svoju
dilemama nepotrebnim
Čuvaj mi ga, Bože,
samo nek je sretan!
Ako se bilo kada u nevolji nađe
ne daj da osjeti što znači tužan biti
neka suze gorke
nikad ne kvase lijepo mu lice
Pomozi mu da ljubav moja
do njega uvijek dođe
neka zna -
moje srce samo njega želi
Čuvaj mi ga Bože!
Još samo jedno te molim
utisni mu noćas na lice poljubac blag
i šapni da je od mene, molim Te
Neka osjeti moju ljubav večeras...
- 13:04 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (19) - Isprintaj - #
utorak, 03.06.2008.
Probudila sam dijete u sebi, još jednom
Svašta sam dosad skupljala.
Prvo čega se sjećam bile su salvete. Njih kao da nisam skupljala zbog same sebe - mislim da sam ih skupljala prvenstveno jer su ih skupljali i drugi. Imala sam jako lijepih, neobičnih salveta - ali bilo je tu i onih običnih, 'neuglednih' za koje bi se moglo reć da više grebu nego nježno miluju jagodice prsta ili rub usana. Svejedno, skupljala sam salvete. Imala sam ih jako puno, ali ne sjećam se da sam osjećala baš nekakav kolekcionarski duh (o strasti istog da i ne govorim), jednostavno sam - skupljala.
Nakon salveta prešla sam na telefonske kartice, prazne naravno. Ee, tu je bilo stvarno lijepih primjeraka. Sjećam se da su mi najljepše bile one s motivima uvijek prekrasne prirode - naravno, more i leptiriće sam najviše voljela. Bilo je tu i dosta kartica na kojima su bile slike hrvatskih gradova i slike prekrasne, najljepše obale na svijetu - naše obale. Dugo sam ljubomorno čuvala sve te kartice, ostali im se nisu smjeli niti približiti - mogli su ih jedino promatrati iz sigurne udaljenosti, držeći ruke na meni vidljivom mjestu (zlu ne trebalo). A onda sam jednog dana, bilo je to u mojoj nekoj djetinjoj fazi stvarno pretjerane duhovnosti, sve te kartice darovala u humanitarne svrhe - za misije. Par dana kasnije, bilo mi je žao zbog toga, ali nedugo zatim shvatila sam da ja od njih ionako ne bih imala neke veće koristi (osim samozadovoljstva) a ovako su dospijele u ruke pravim kolekcionarima koji će ih znati cijeniti puno više nego ja. To me ispunilo osjećajem ponosa.
Nakon toga na red su došle kutije šibica. Bila je to neka prijelazna faza, ništa vrijedno spomena. Jedino čega se sjećam je da sam imala jednu kutijcu na kojoj je bio naslikan preslatki mali Tweety. Ali ono čega se ne sjećam je sudbina koja je zadesila te bespomoćne kutijice nakon što su prestale biti predmet mog zanimanja, ne znam što se s njima na kraju dogodilo.
Sljedeće čega se sjećam je dugačka faza sakupljanja šećerića. Jao, koliko sam samo imala kutija za cipele (ma kakve cipele – čizme) koje su bile prepune tih šarenih šećerića. Najprije sam skupljala samo prazne omotiće. Sjećam se da sam ih imala preko šesto, sedamsto kada su mi 'iskusni znalci' rekli da se to skuplja puno – sa šećerom unutra... Kao da mi je netko u tom trenu sav šećer u vodu bacio, toliko sam tužna bila... Ljuta i bijesna jer mi je propala 'životna misija' odmah sam uzela te kutije i ubacila ih u kontejner. Par tjedana kasnije, ponovno sam skupljala šećeriće – ovaj put doista sa šećerom unutar omota. Ali, zahvaljujući nadnaravno razvijenom mentalnom sklopu (ironija, dakako) , zaključila sam da će šećer, ukoliko predugo ostane unutar nemilosrdne kartonske kutije, proizvest one nametne bube koje i inače nastaju u pokvarenom brašnu i tome slično. Odvojila sam nekoliko najdragocjenijih i ostavila ih, ostale sam bacila (zbilja ne podnosim bube, nametnike niti bilo koju vrstu koja gmiže, uh). Sada, par godina kasnije – imam još jednu kutiju u kojoj se nalaze i prazni i puni omotići šećera. Tek toliko da se zna.
Imala sam još jednu kolekcionarsku strast – na žalost, ni uz najbolju volju, ne mogu se sjetit da li me ta faza držala prije ili poslije šećer-faze, ali zaslužuje da ju spomenem - ukrasni papirići. Zajedno sa svojom Kokicom skupljala sam ukrasne papiriće, omotnice, pisma i tome slično. Za tu našu strast znalo je mnogo ljudi pa smo uspjele sakupit upravo dovoljno papirića da uz pomoć njih izgradimo solidan iglu. U to vrijeme hranile smo se čitajući Teen, Ok i ostale poljubio-me-jesam-li-još-djevica edukativne časopise i vidjele smo da su mnoga djeca osnovale neke svoje fan clubove s pravim članskim iskaznicama, i ostalim pripadajućim sitnicama. Sinula nam je gotovo briljantna ideja - osnovat ćemo klub ukrasnih papirića i zvat će se UP – PU (ukrasni papirići – papirići ukrasni) !?!? Molim vas, iz poštovanja prema meni i mojoj izvanrednoj ideji, pokušajte se suzdržat od provale smijeha, ipak je za to najviše zaslužno zaglupljivanje nastalo zbog gore spomenutih edukativnih materijala. (tješim se, da)
Klub je nastao u mojoj sobi jednog kišnog poslijepodneva.
Par minuta nakon što smo uživale u ponosu i slavu zbog postignutog, nazvala je teta Jele i rekla da Koka dođe kući jer je ručak već na stolu. Presretna, odmah sam se pohvalila i rekla da smo njena kći i ja osnovale klub. Kad sam joj sva ponosna rekla službeni naziv našeg kluba, gospođa se tako glasno i slatko od srca nasmijala da sam zamalo iz ruku ispustila telefonsku slušalicu. Pustila sam ju da se malo primiri i sasvim ozbiljnim glasom rekla: 'Teta Jele, nemojte tako, bit će ovo nešto veliko!' Žena je tada aktivirala i posljednji atom snage te se ponovno zvonko i bučno nasmijala. Kada je napokon uspjela doći do daha, samo je izustila: 'Samo neka Kokica dođe na ručak'. Od tada, rijetko tko me shvaća ozbiljno. Zbilja ne razumijem zbog čega.
Samo informacije radi, klub nam je propao jer nikome nismo uspjele niti izložiti svoje genijalne ideje. Uostalom, njihov gubitak.
Bilo je tu još mnogo toga što je, makar nakratko, zaokupilo moju mašte u moje slobodno vrijeme. Vjerujte mi – zbog vas koji čitate ovaj poduži tekst i nekako se stalno iznova nadate da ćete pročitat nešto važno (ili barem zanimljivo, za promjenu) te zbog vlastitog mi emocionalnog zdravlja – i bolje je da se ne sjećam svega što sam nekad tako marljivo sakupljala. I moj brat također.
Sportovi i ostale izvannastavne aktivnosti su sasvim posebna priča. Iza mene je par mjeseci plesanja športskih plesova, nekoliko mjeseci provedenih u školi klasičnih plesova, nešto više od mjesec dana treniranja taekwondo-a, nekoliko informatičkih tečajeva za početnike i još neke posve nebitne sitnice.
Ono što želim reći je da sam u životu isprobala razne stvari (ne, nisam se drogirala :p ). Neke od njih sada su mi smiješne, neke mi se čine totalno bezveznim – ali činjenica je da su sve one dio mene. Ne smijemo se stidjeti onog što smo činili, bez obzira koliko nam to smiješno, glupo ili nepotrebno sada izgledalo. Sve što smo napravili, napravili smo jer smo se tražili, pokušavali smo shvatiti što volimo, kakve osobe postajemo i tko smo zapravo.
Toliko toga još želim isprobati, toliko stvari napraviti. Život je prepun neispunjenih želja, nedosanjanih snova i neistraženih mogućnosti. Na nama samima je da svoje snove pokušamo ostvariti. Možda neće svi ispast onako kako bismo mi htjeli, tj. sasvim sigurno se neće sve želje ispuniti prema očekivanjima – ali to je također dio nas. Sve te sitnice pomažu nam u kreiranju vlastitog 'ja', pomažu nam da sami sebe otkrijemo.
Zagrlimo svoje snove i ambicije, radimo ono što nas usrećuje (ja se najvjerojatnije okrećem skupljanju sličica novog životinjskog carstva, ali nikome ni riječ o tome!) – jer ako smo sami sobom zadovoljni - i ljudi oko nas su zadovoljni nama. Napravite nešto što ste oduvijek htjeli – valjajte se po livadi, slažite puzzle od pet tisuća komada, jedite sladoled i cijeli se zamusajte, izvucite tu staru kutiju ispod kreveta i pogledajte što ste skupljali kao mali, odite na rafting, ako ne znate- naučite plivati, raspalite muziku i plešite do besvijesti usred dana, plešite na kiši – ma radite štogod poželite samo budite sretni! I ne bojte se ako mislite da ste za neke stvari možda ipak prestari - sreća ne poznaje dobne granice, srce je ono koje sreću vodi!
- 20:46 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (7) - Isprintaj - #
