utorak, 27.05.2008.
Kuda plovi ovaj brod?
Obožavam navečer, kad grad već polako tone u san otići u rekreativnu šetnjicu. Doduše, gotovo nikad ne idem sama, uvijek je sa mnom barem jedna prijateljica. Tada možemo na miru razglabat o kojekakvim tričarijama i problemima koje i inače muče djevojke u ranim dvadesetima. Baš maloprije sam se vratila iz šetnje s jednom prijateljicom koja pripada najužem krugu prijatelja.
Poprilično sam društvena osoba, rado upoznajem nove ljude, sklapam nova poznanstva ali imam tek nekoliko osoba koje zovem prijateljima. Tom nevelikom krugu pripadaju tri cure i jedan dečko. Te ljudi poznajem jako dugo i o njima znam sve. S njima sam dijelila radost i sreću, suze i tugu, njima sam se jadala, njih sam podržavala... Istina, jedna cura je 'naknadno' upala u krug prijatelja, ne poznajem je baš od djetinjstva, svejedno - potpuno zaslužuje da je zovem prijateljicom. Ovaj post odnosi se ipak na ostalih troje.
Nego, da se vratim. Dakle, šetala sam s Bučnom i nešto smo zaključile- život je totalno nepredvidljiv! Ok, ok, možda nismo otkrile toplu vodu niti istosmjernu (ili kako se već zove) struju - ali do nekakvog otkrića smo ipak stigle.
Shvatile smo da neke stvari nisu ispale onako kako smo možda tile dok smo bile mlađe, isto tako - neke nove stvari su nezamislivo dobre. Nismo previše raspravljale, samo smo se složile oko toga i otišle svaka svojoj kući. S namjerom da učimo, dakako.
Ispred mene stoji zdjela s keksićima, pokraj nje pola litre vode. Meni s desne strane nalazi se nessica, pokraj nje jagode i samljeveni šećer (nisu baš nešto posebno slatke ove jagode, a prodavačica mi se skoro na svoju blitvu zaklela da su vrgoračke). S lijeve strane ima toliko toga da ne bi stigla nabrojit da pišem još barem pola sata - samo nekoliko hintova - vijača (iliti uže za preskakivanje), novčanik, etui s cd-ovima, bilježnice, skripte... I sad ja sjedim ispred kompjutera i razmišljam. Kažem razmišljam jer tipkovnicu jedva da uspijem pronać. Ispiti su, znate kako je.
Eh, ja i moje didaskalije...
Pri samom završetku osnovne škole nalazile smo se na najvećoj životnoj prekretnici. Dani igranja barbie lutkicama (ili vožnje autića oko zgrade - no dobro, nisam se baš uvijek igrala barbikama pa šta sad :p ), preskakanja laštika preko odmora i sl. bili su gotovi... Sjećam se kako bi za vrime velikog odmora odlazili kupit pizzetu ili topli (taj topli je bio nešto najljepše što sam ikad okusila) za vrijeme velikog odmora i onda bi se mi ženske natefterile na zidić i navodno se 'uživjele' u neke trač partije samo kako bi se pravile da ne primjećujemo dečke koji glume paunove kako bi privukli našu pozornost. A zapravo su nam baš bili simpatični, naravno nismo to smjele ni u ludilo priznat. Eh, dičja posla...
Uglavnom, završetkom osnovne škole na neki način završilo je i djetinjstvo.
U srednju školu smo morali putovat busom i svi smo se odmah, na samom početku prvog razreda, totalno promijenili. Postali smo važniji (ipak se vozimo busom, ko da je to mala stvar :p ), promijenili stil odjievanja, neke cure su se počele napadno šminkat, ma kao da smo svi postali nekako odrasliji, zreliji. Naš grad u kojem je dotad sve bilo idealno, zaštićeno - odjednom nam je postao premal. Dobili smo krila.
Neki su otišli predaleko pa su im ljudi našeg grada izazivali mučninu u želucu samo zato jer nisu bili 'gradska dica'. Dojučerašnji takozvani najbolji prijatelji odjednom su se prestali pozdravljati na ulici, ništa nije bilo kao prije.
Ali, nisu se svi promijenili. Ili barem ne drastično. Postoje i oni, kao što smo na primjer moji prijatelji i ja, koji su oduvijek znali cijeniti osobu, a ne grad u kojem živi ili društveni sloj kojem pripada. Mi nismo dali da prijateljstvo propadne zbog gluposti, mi smo pamtili one koji su uvijek bili uz nas. Istina, svi smo išli u različite škole i nerijetko smo bili u različitim smjenama u školi ali uvijek smo pronalazili vremena jedni za druge. Četverogodišnje pronalaženje vlastitog identiteta, prolaženje raznih kriza i preispitivanje vlastitih mogućnosti nije narušilo ono zbog čega smo postali takvi, nije narušilo naše prijateljstvo - nije narušilo nas same. Nije bilo lako, ali nismo popustili raznim iskušenjima velikog grada i nekih novih kvazi prijatelja (mislim prvenstveno na 'face' i njima slične koji ti ni u ludilu ne bi prišli u normali, al kad bi im zatrebala tvoja pomoć oko bilo čega- hop, eto njih i odjednom smo najbolji prijatelji.... Not. ). Znali smo odakle potječemo i tko smo.
Uh, raspriča se ja, al ponijelo me pa eto. Nego, zbog čega je život nepredvidljiv...
Naime, kad smo završili i srednju školu bili smo već koliko toliko formirane osobe, s nekim svojim stavovima, novim (sa)znanjima i sl. I tako smo, na jednoj od zajedničkih kava malo pričali o tome kako mislimo da će nam život izgledat za nekih pet godina otprilike. Od mene se, s obzirom da sam jedina od njih završila gimnaziju, nekako najviše očekivalo što se daljnjeg obrazovanja tiče. Bučna nije namjeravala ić na faks, Koka također. Zora je jedina znala šta i kako- ekonomija je bila njena sudbina. Što se tiče Jeana, on je htio postati arhitekt.
Od završetka srednje prošle su tri godine. Iza mene i Koke je jedan krivo upisan fakultet (zalomilo se, kriva procjena i tako to), i dvije godine nekog nazovi studiranja na drugom fakultetu, nama srodnijeg. Bučna je upisala faks i rasturila sve živo- još malo pa će upisat četvrtu godinu, a Zora nakon završene tri godine ekonomije namjerava upisat još dvi. Jean je također, kao Koka i ja, upisao jedan faks pa shvatio da to nije to. Sad je jedan od najperspektivnijih mladih hrvatskih dizajnera, i sretan je- mnogo sretniji nego što bi bio da mora projektirat nekakve dosadne zgrade i po cile dane se zezat sa tlocrtima i bokocrtima.
Zora je u vezi skoro četiri godine, ne namjerava se udat još najmanje pet godina. Koka je u vezi dvi i po godine i nedavno se zaručila. Dogodine se vjenčaje i imam čast biti njena kuma. Kad se samo sjetim da se moja mala Kokica udaje, mogla bih se rasplakat. S njom sam podijelila baš sve dosadašnje trenutke, zajedno smo odrastale, jedna drugu bodrile, zajedno se smijale, zajedno plakale, zajedno pojele nebrojeno Domaćica... Al, sve je to dio odrastanja. Bučnoj prvi dečko ne da nije bio Hrvat, nije bio čak ni s istog kontinenta! Došao je 'poslom' iz tamo neke sunčane zemlje s juga Amerike - ali zajedno su bili otprilike osam mjeseci, s tim da su u tih osam mjeseci imali 'pauzu' od mjesec, dva al Bučna se voli hvalit da je veza trajala toliko pa nek joj bude. Jean nema curu - kaže da nema vrimena ni spavat a kamo li još i curu imat - i ja mu virujen. On je uvijek, kada bi radio nešto što ga jako zanima, davao cijelog sebe u to.
Ja sam, što se studiranja tiče, ispala crna ovca jer sam već neko vrijeme u nimalo motivirajućoj ništa-mi-se-ne-da fazi, dečka sam sasvim slučajno upoznala preko neta i zajedno smo skoro godinu dana. Najljepših godinu dana u mom životu. Nisam otišla toliko daleko kao Bučna - ma koliko udaljen bio od mene, još uvijek smo, Bogu hvala, u istoj državi.
Bez obzira što činili i čime se (ne) bavili, neizmjerno sam ponosna na svakog od njih, prekrasni su to mladi ljudi i zaslužuju svu ljubav ovog svijeta.
I da, just for the record, najpoznatije face (da ne kažem fufice) osnovne škole već godinama su majke, neke od njih su se, u svojih dvadeset godina, uspjele udat, rodit, razvest, ponovno nekog novog zavest i rodit drugo dijete...
Ima tu još toliko toga što bi mogla ispričat, al bit je u tome - da nam je netko prije par godina rekao što nas sve čeka, kroz kakve ćemo putove proći i kuda će nas to sve skupa dovest, nitko od nas ne bi vjerovao.
I sad ja razmišljam - tko zna što nas još čeka u ove dvije godine (znači kad bude pet godina od završetka srednje) a kamo li kamo će nas život odvest kasnije. Možda ja zbog ljubavi napustim rodnu i tako voljenu Dalmaciju, možda on zbog mene napusti slavonsku ravnicu? Možda se putovi mojih prijatelja i mene jednom i raziđu, naravno glupo bi bilo očekivat da ćemo uvijek u životu baš sve moći radit zajedno - ipak odrastamo - ali nadam se da ćemo uvijek znati cijeniti jedni druge i da nikad nećemo zaboraviti one istinske dragocjenosti.
Pa čak i ako nas život odnese svakog na svoju pučinu i ostavi da se koprcamo u nepoznatom moru - mislim da ćemo se nekako svi znati vratiti kući i ponovno obradovati pronađenom, u biti nikad izgubljenom, iskonskom blagu.
- 01:58 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (37) - Isprintaj - #
petak, 23.05.2008.
Kada snovi postanu teret, a stvarnost mit
Ovaj stan... Svaki put kad u njega uđem, u meni budi toliko emocija... Tako podsjeća na tebe - kamo god krenem kao da si pored mene.
Tvoj miris... U svemu je... U ovom stanu, u našoj sobi, na našem krevetu pa čak i u kupaonici (podsjeća me onaj balzam kojim sam ti masirala glatko lice nakon brijanja)...
Lagano prelazim dlanom preko jastuka, kao da milujem tvoju kosu, osjećam te... Zatvorim oči i prisjećam se...
Na kraju dana, ispunjeni i sretni što smo i tog dana stvorili neke nove zajedničke uspomene, odlazimo u sobu. Legnemo na krevet i samo se promatramo... Uživam u tvojoj prisutnosti, uživam u tebi. Ne vjerujem da si tu, da smo jedno pored drugog - da te doista mogu dotaknuti, zagrliti - a ne da o tom samo sanjam i cmoljim dok pričam sa telefonskom slušalicom ili dok dodirujem tipkovnicu... Tu si, pored mene. Kad bi samo znao kako sam tada sretna - vidim ljubav u tvojim očima, a ljubav u mom srcu veća je nego ikad, živa je.
Tvoji prsti isprepleću se s mojom dugom crnom kosom, ljubiš mi usne, miluješ lice... Osjećam kako me tvoj dah mazi po vratu dok rukama prelaziš preko mojih grudi... Drhtim od uzbuđenja... Tako te želim - šapneš mi nježno i poljupcima mi cjelivaš tijelo... Polagano, a opet onako strastveno, divlje... Gorim pod tvojim prstima, uživam u tvojim poljupcima, gubim se u požudi... Predajem se...
Nerijetko se ujutro probudim prije tebe, i onda onaj prekrasan, jedinstven osjećaj... Onaj kojeg volim i kojeg toliko čekam i želim - sada je tu, pored mene. Tako sam sretna, zahvalna što to nije samo san, stvarno si tu! Još malo te promatram i čvrsto zagrlim kao da ne želim kasnije shvatiti da je možda ipak san - zagrlim te da budem sigurna kako ćeš pored mene i ostati. A ti ništa ne slutiš, pajkiš kao anđeo, anđele.
Volim takve nježne trenutke, volim kad si mi tu, srećo!
Hehe, ali kad se ti probudiš onakav sav spreman i najradije bi me odmah zaskočio, a ja tako pospana i samo želim da me pustiš da na miru odspavam još malo, barem pola sata. Ali ne - ljubiš me, štipaš i svašta mi radiš i vrtiš se oko mene kao dijete oko kolača, ne daš mi da se razbudim (a kamo li da se naspavam). I budeš toliko dosadan da mi na kraju jednostavno ne preostaje ništa drugo nego prepustiti se.
I iako bih spavala još satima i iako si dosadan kao komarac - volim i te trenutke. Volim svaki trenutak s tobom. Volim tebe.
Tako sam usamljena u ovom stanu, tako mi nedostaješ... Srce mi drhti kao plašljiva srna, trebam te. Ljubavi, dođi mi, spasi me...
A ovo čekanje da mi dođeš, ubija me to... Preteško je čekati dva mjeseca, ponekad i više, da se vidimo... A tih par dana što ih provedemo zajedno, kako to prokleto brzo prođe... Teško je ljubavi, jako teško...
Mnogi nam govore da smo se već trebali naviknuti na to sve, ipak prošla je skoro godina dana, ali nisam se navikla i ne želim. Ne želim se pomiriti da će vječno biti ovako - jer sve bi onda bilo posve besmisleno. Nada, nada u toliko željenu zajedničku budućnost, je ono što me drži, izgubim li i nju - ništa od nas neće ostati...
Ali ne želim sada o daljini pričati, niti kilometre opet proklinjati - želim tebe. Želim tvoje dodire, a ne fantazije i maštanja. Ne želim snove, želim tebe.
Suza mi u oku, vapaj na usnama - trebam te...
Srce me boli. Srce moje nečujno vrišti - dođi mi, trebam te...
Oh, kako želim te...
- 14:02 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (21) - Isprintaj - #
utorak, 20.05.2008.
Postati mama
Mislim da to nije samo posljedica nekih posebnih hormona što me u zadnje vrijeme opasno 'pucaju'. Ipak, ti osjećaji u meni postoje još otkako znam za sebe.
Šetam rivom i stalno nailazim na ponosne roditelje s kolicima, bebačima koji oko njih veselo trčkaraju. Susrećem trudnice, znate to su one prekrasne žene s posebnim sjajem u očima ...
Želim biti majka.
Želim biti majka i najradije bih odmah nosila dijete u sebi.
Na žalost, zbog subjektivnih razloga (studentica bez posla, financijski ovisim o roditeljima, momak na drugom kraju 'zemlje seljaka na brdovitom Balkanu' ... ) to trenutno nije moguće. Ili barem još koju godinu. Ponavljam, na žalost.
Ali, biti mama- zar to nije najljepši osjećaj na svijetu? Dijete koje je plod ljubavi, brižno čuvaš u sebi i nosiš u svojoj utrobi, u sebi. Staneš pred ogledalom, promatraš kako ti trbuh svakim danom raste. Dodiruješ i nježno maziš trbuh, sjajiš od sreće jer znaš da je tu tvoje dijete. Pogledaš svog partnera koji te potajno promatra i shvatiš da skriva suzu u oku, suzu ponosnu. Svjestan je kao i ti da ste stvorili nešto zajedničko, dijete ljubavi.
Pa i kad se probudiš u pola dva u noći i poželiš topli sendvič s kiselim krastavcima, makar ih prije ni u ludilo ne bi okusila. Pa nježno, mazno probudiš dragog i kažeš :' ljubaviiii, oćeš ti svojoj ženici otić kupit topli? ' A on te sav čmeljav i pospan u čudu pogleda i najradije bi opsovao i topli i krastavce i majonezu - pogotovo kad se sjeti da je najbliži dežurni fast food udaljen 15 minuta vožnje. Ali pogleda tvoj trbuh i sjaj tvojih očiju, samo ustane i ode.
A kad se konačno vrati- nađe te kako jedeš sendvič sa čajnom jer ti je u međuvremenu postala nekako privlačnija od onog što si poželjela.
Svejedno, poljubi te, kaže ti da te voli i ode spavat (s nadom da sljedeći put ipak poželiš pojesti komadić kruha, toga ionako uvijek ima u kući).
A kad dijete dođe na svijet, nitko sretniji od vas dvoje. Gledate to maleno, posve nježno i ranjivo stvorenje željno ljubavi i ne vjerujute da je vaše, da ste ga vi stvorili. Ali vaše je. I beskrajno ste zahvalni na tome. Kada majka prvi put uzme u naručje svoje dijete, kada osjeti njegovu glavicu prislonjenu na svoje grudi, srce zna. Ona zna. Zna da je dijete najvrijednije na svijetu, ništa se s osjećajem kada postaneš roditelj ne može mjeriti. Sva patnja, trud, muka, trnovit život- za sve si sada nagrađen.To mora da je prekrasan osjećaj...
A tek kada dijete dođe kući, pa cijela kuća dobije taj jedinstven dječji miris, aaahhh.... Kremice, kupke za dijete, pelene, puderi, vlažne maramice, dječja kadica, tuta, dječja robica... Svi ormari postanu pretijesni, kupaonica postaje bazen, a kad dijete prohoda- cijeli stan postaje premalen... Osjeća se miris ljubavi, miris obitelji.
Svjesna sam da odgajati dijete nije nimalo lak zadatak- pogotovo ne u danjašnje vrijeme. Sve neprospavane noći, višednevne brige, 'obiteljski sastanci' - sve je to također dio roditeljstva...
Biti roditelj najljepši je, ali i najteži zadatak, nešto što traje cijeli život, nešto nakon čega nema povratka jer beba nije mikrovalna koju možeš kupit pa u roku trideset dana vratit, ako s njom nisi zadovoljan. Dijete je ljudsko biće, biće koje zahtijeva brigu, pažnju, sigurnost i prije svega ljubav. Ako ono osjeti ljubav, ono ljubavlju i uzvraća- ne postoji posebniji osjećaj nego kad te dijete zahvalno pogleda tim svojim krupnim, sjajnim, nevinim okicama... Prekrasno...
Ah, mora da je predivan osjećaj biti roditelj...
Voljela bih barem jednom osjetiti taj osjećaj ponosa, sreće, ... Nade... Ljubavi...
kakav li je to osjećaj?
nositi dijete devet mjeseci u sebi
i onda ga, onako malenog,
na svoje grudi prisloniti?
vidjeti anđela dok umoran
blaženim snom pajki,
nježno ga dodirnuti i
ponosno reći :
ovo je moje dijete...
i shvatiti da si postala majka...
da sve se promijenilo...
da si potrebna tom malom biću...
znati da si nekom majka?
- 14:54 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (21) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.05.2008.
jedan stih malo je...
štogod napišem neće biti dovljno,
zvučat će isprazno,
neće moći dočarati moje osjećaje,
niti objasniti moju ljubav...
usporedba sa suncem, nebom i zvijezdama
ne može zamijeniti zagrljaj ljubavi...
pa i da najboljem pjesniku povjerim
da umjesto mene stihove ti napiše,
nećeš me uspjeti osjetiti
- najljepši stihovi ne mogu
poljubac ti umjesto mene
na usne medene utisnuti...
svi moji stihovi,
koje ispisujem po bijelom papiru,
ne mogu prikazati
ono što moje srce osjeća,
ono što moje srce jest.
a srce je moje potpuno ispunjeno,
konačno sretno,
srcu mom pripadaš ti
srce moje jesi ti
sretna sam što došao si
u moj život, najdraži
sretna jer si svjetlo moje
sretna jer zajedno smo otkrili
što je ljubav doista...
ipak jedna mrvica iz prikrajka vreba,
želi mračnom sjenom nadviti našu ljubav...
daljina, koja okrutno nas razdvaja,
rastužuje, prijeti...
ali moje srce zna da smo jači od svega
da ljubav naša može uništiti
svaki kilometar,
može uništiti i njih sedamsto...
jednom,
naša srca će biti mirna
- neće više biti odlazaka,
sumornog nadanja, besciljnog lutanja,
čekanja...
tog prokletog čekanja...
a kolodvori će postati samo dio nekog grada,
više neće biti tužan dio naše ljubavi...
- 14:09 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (17) - Isprintaj - #
petak, 16.05.2008.
I neka ostane samo san
Sinoć sam usnula grozan san
- ti i ja prestali smo biti par!
Isprva mi je bilo svejedno
ipak- prekinuo si zbog sitnice,
gluposti najobičnije...
Već sljedeće jutro
srce me je boljelo,
duša mi se raspadala,
željela sam te pored sebe...
Svaki put kad bi se vidjeli
svatko je svojom stranom ulice
tužno tumarao
- bol me razarala...
Hodala sam i plakala
srce sam htjela iščupati
i negdje na hladnom kamenu ga ostaviti
jer ionako mi više nije trebalo
samo sam tebe htjela,
htjela sam nas....
Na ulici smo bili kao stranca dva,
neznanci što beznačajno
svijetom koračaju.
Boljelo me...
Nisam više mogla trpjeti
pregrizla sam ponos u ime ljubavi
prišla sam ti- zagrlila te jako
(kao majka dijete kada ga izgubljenog nađe)
s bolnom grimasom na licu rekla
' budimo opet zajedno živote moj
previše te volim, ne mogu bez tebe,
ne želim bez tebe...'
Tada sam te poljubila
pelin mojih suza izmiješao se
s medom tvojih usana
grčevito sam te ljubila, grlila,
nisam te puštala dalje od svojih njedara
a što mogu kada te volim,
jedino moje?
Probudila sam se,
na jastuku tragovi
hladnog znoja
što me u nevjerici oblio
Ne želim da taj san ikada
postane dio jave
samo hoću da sam tvoja, da si moj...
Ostanimo zauvijek zajedno...
- 12:42 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (17) - Isprintaj - #
srijeda, 14.05.2008.
moje jutro
osjećam kako me sunce
lagano mazi po licu...
miris kave...
toplo pecivo...
jutro...
volim jutra
tvoj dah na mom licu...
nježan šapat tvojih usana...
tvoje me ruke čuvaju,
prelaze preko mog tijela...
uzbuđuješ me...
osjećam da tvoja sam...
kvragu
ne želim te samo zamišljati
nije dovoljno...
želim s tobom dočekati svako jutro
želim te stalno osjećati
dođi mi ljubavi...
- 10:35 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.05.2008.
Ambis noćnog života
' Izgledaš mi kao lutkica iz Trsta,
opeglana noću, opeglana danju ...'
Prije nekoliko dana dogovorila sam izlazak s jednom od najužih prijateljica. Tipična Girls night- ma znate već kako to ide. Doduše, trebale smo samo na koncert, ali...
Sinoć je bio taj izlazak.
Zagrijavanje smo započele na koncertu The Beat Fleet-a iliti popularnih tibiefovaca.
Nimalo čudno, početak koncerta je kasnio nekih pola sata, a nas dvije smo to vrijeme odlučile prikratiti u obližnjem kafiću, kojem Ruža zna vlasnika. 'Šta će te popit cure? ' - odmah spremno uleti vlasnik netom nakon manire dobrog ponašanja, rukovanja. Nismo baš bile nešto posebno nabrijane, pa smo u nedostatku kretivnog razmišljanja, naručile pivo. Jedno za nas obje.
Ne volim pivo, ili sam barem mislila da ne volim. Od sinoć mi je postalo skroz ok, vrag bi ga znao zbog čega.
Taman nakon što smo ispile pivo, začule smo Dječake, i požurile u dvoranu gdje se održavao koncert.
Dvorana nije bila baš prepuna, svejedno, na parteru je sve vrvilo od mladosti, mirisa znoja, okusa piva i nedostatka zraka. Čudno, osjećala sam kako zbilja tu pripadam. Ne mora nužno biti koncert, ali takva opuštena atmosfera je ono što meni u potpunosti odgovara. Nisam tip osobe koja izlazi ne kojekakva fensi šmensi mjesta, štoviše preziram takve klubove. Meni daj plažu, dobru ekipu, možda gitaru, i ja sretna kao turist u muzeju.
Nego, da se vratim na koncert. Kažem, atmosfera je bila prejebena - rijeka mladih veselih ljudi, opušteno kulira i sluša odličnu muziku. Kud ćeš bolje?
Naravno, pivo je neizostavni dio takvih veselica. Dok smo Ruža i ja plesale i opasno ugrožavale svoje dragocjene dalmatinske glasnice - primijetila sam kako se u skupini ispred nešto iskomešalo. Dečko je otišao kupiti pivo za ekipu- al nekako se preračunao, i donio pola litre više (naime, pola litre je jedina zakonita mjera za pivo :p ) i nije znao kud bi s tim- pa je ponudio nama dvjema jer smo mu bile najbliže. Mi prihvatile i pristojno se zahvalile.
Takvu gestu sigurno ne možeš naći u gore spomenutim klubovima.
Nakon još par sati trošenja glasnica i neobuzdanog njihanja kukova- koncert je priveden kraju. Pogled na sat i šok. Ponoć prošla, a s njom i moje jedino prijevozno sredstvo- autobus. Eek. Ako sam i namjeravala nakon koncerta pravac doma, propalo mi je. Ružu je zabavljala moja muka pa mi je oduševljeno predložila da nastavim s njom partijati do jutra, jer njoj je koncert bio samo početak.
Nisam imala nekog izbora i pristala sam mada sam točno znala što me čeka.
Otišle smo kod nje da se presvuče- Bože dragi, pa bio bi grijeh ići vani u patikama i rebama (trapericama). Rolleyes. Iz stana je izišla sređena kao da u najmanju ruku ide na dodjelu Oscara. Raspuštena nagužvana kosa, kapci premazani pastelnim bojama, ruž pa sjajilo na usnama, blještave naušnice, haljinica preko tajica, štikle, parfem. Guči muči torbica.
Pokraj nje šetala je cura kose zavezane u konjski rep, samo s maskarom na očima, u rebama i baletankama. Mala maslinasta torbica preko ramena i leđa.
Stigle smo u prvi klub. Nakon mnogo mjeseci uspješnih izgovora - ponovno sam u tom cirkusu. Kamo god pogledaš , isti je prizor. ' O sve su iste plave kose peglane, poništene marke taksene... ' Jedino je boja kose varijacija na temu. Sve cure i žene izgledale su identično, svaka sređena i vrišti 'uberi me, plati piće i tvoje sam' i svaka s tom guči muči, voće i srabana torbicom. U rukama s upravo dotjeranim noktićima drže neko f-š piće. Nijedna ne pleše.
Mužjaci tog kluba su posebna definicija gluposti. Svi redom, preko trideset (ok, tu i tamo- nekom mlađahnijem je uspjelo nekako prevarit nabildanog, napuhanog izbacivača pa se tu nastanio tu i šepuri se uokolo) , svaki s više laka i gela na kosi nego ja, svaki uređen, žbigican, i vreba.
A u klubu tolika gužva da je dišni sustav ozbiljno ugrožen. A ova moja blesa, Ruža, kaže- 'ajmo napravit đir da vidin koga ima' . Eek. Kakvi sad jebeni đir, pa ne mogu disat ženo božja. Aaaaaaaaaaa. Điravale mi tako, a ova poznaje svako drugog lika i sa svakim se grli, pleše, luduje, glumi da se ludo zabavlja- a ja tu ko zadnji crkveni miš. Znam samo nekolicinu mužjaka i tek pokoju napirlitanu ženku. I sretna sam zbog toga.
Kasnije su došli neki Ružini prijatelji (jedan od njih njen bivši ljubavnik) pa je izlazak konačno dobio smisao- malo smo se zezali, i ja sam ih nekako uspjela natjerat da izađemo u vanjski dio kluba- tek toliko da ponovno osjetim što znači disati. Tamo sam ja zauzela teritorij i uhvatila ritam. E, kad sam počela plesat- zaboravila sam sve brige, mjesto na kojem se nalazim, ljude koji me okružuju, i sve laakost cipele. Samo sam plesala. (Oni koji me poznaju- shvaćaju što sada želim reći, znaju koliku slobodu i nesputanost tada osjećam, znaju koliko mi je to važno). Nije me bio briga što sam među rijetkima koja tu pleše. Nisam razmišljala o tome kako sam među najpupastijima tu (iako sam sasvim prosječna, ali sve cure u tom klubu mogu stati u isti konfekcijski broj- moj broj je onaj nakon toga )- samo sam plesala ne mareći za nepisani zakon klupskog plesanja, tj. cupkanja.
Ružina ekipa se oduševila mojom energijom i mojom nesputanošću. Ne radi se tu o nikakvom tajnom receptu- jednostavno sam mlada i uživam u životu. Kako je ples tamo neubičajena pojava- moja izvedba počela je privlačiti poglede ostalih muškaraca, neki su me možda i s čuđenjem gledali, ali svejedno komplimenti su pristizali sa svih strana. Oduševljenje je bilo očito. Ruža mi je kasnije rekla da je velik dio njene ekipe bio neobično raspoložen- a kako i ne bi, pa zar nije istina da se pozitivne vibracije šire?
Pred zoru smo se prebacili u neku garažu koju se netko sjetio unovčiti pa služi kao neki nazovi klub. Atmosfera tu je bila nešto opuštenija, ali gužva još veća.
Kad sam konačno u pet ujutro stigla kući, malo sam prevrtila film unatrag i shvatila nešto. Iako su ti klubovi za mene opća katastrofa- važno je da sam od svega izvukla ono najbolje. I baš me briga što će netko o tom misliti.
- 16:32 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (6) - Isprintaj - #
petak, 09.05.2008.
O boli koja pokreće
uništava moju dušu,
a ja pišem stihove najtužnije,
stihove najljepše ...
Bol me poznaje ...
Ja nisam pjesnik
da zbog proljeća krasna
na papiru stvaram rapsodiju
- niti sudbine su varljivo ispletene
Volim osjećaj sreće,
radujem se svakom izlasku sunca,
upijam šum valova,
uživam u cvrkutu ptica ...
A ne mogu svoju sreću predočiti,
ne mogu traga ostaviti-
ja trebam bol da bih stvarala ...
I sada sam kao dijete sretna,
a opet o boli pišem ...
- 13:39 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (9) - Isprintaj - #
srijeda, 07.05.2008.
pasija ljubavi
nije dovoljno- ne valja ...
Ne vjeruješ mojoj ljubavi,
ne ostavlja traga u srcu tvome ...
Zar je moj život
doista promašen slučaj,
tek neka trošna krpa ostavljena
na prašnjavoj cesti?
Jesam li doista tako okrutna,
tako zla,
pa zaslužujem da me
nepovjerenjem vrijeđaš
- da moje srce krvari iako ...
... volim? ...
Zbilja misliš da ja ne znam voljeti ?
Da ne znam ljubav pokazati,
ljubav pokloniti?
Tako se grozno osjećam ...
... jadno i bespomoćno ...
... ranjeno ...
Sama sam, a imam tebe ...
Sam si, a imaš mene ...
Tako ne bi smjelo biti
- na putu ljubavi
negdje smo o kamen se spotaknuli ...
Krenuli prema jezeru
a sad smo nasred pustinje ...
- 23:19 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (4) - Isprintaj - #
...
čak je i mjesec pomalo pospan -
osjećam kako se lijeno proteže ...
... promatram tišinu
osluškujem nebo ...
moja mala noćna muzika,
moja tiha ljubavna sonata
kad bi barem bio ovdje
da zajedno
budni i ljubavlju opijeni
pozdravimo zoru...
uzalud te tražim na svom jastuku,
tako si daleko moja ljubavi ...
i zar je grijeh što proklinjem
daljinu koja nas bezdušno razdvaja
i sudbinu koja nam srca mlada ranjiva
tako okrutno vrijeđa?
o fortuno, nemoj nas zaboraviti
tako trebam moje maleno ...
uvijek nanovo se tješimo
- sve će ovo jednom proći
al što to vrijedi kada te trebam
još ove noći?
ako te poželim ljubavi,
hoćeš li mi doći?
...
- 13:28 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (2) - Isprintaj - #
utorak, 06.05.2008.
Naučila si živit, tico lijepa...
Sinoć se desilo nešto jako bitno u mom životu- jedna prekretnica, a za sve je zaslužan moj mali, sreća moja...
Ne mogu ni zamisliti koliko mu je bilo teško, ali uspio je otvorit svoju dušu i reći mi što ga muči. Konačno sam ga shvatila u potpunosti, konačno sam progledala. Shvatila sam koliku mu bol nanosim zbog svoje neobjašnjive gluposti, zbog svojih nekih glupih ideja.
Dugo smo razgovarali, a kako je razgovor tekao - moja glavobolja je bivala sve jačom. Svatko od nas, makar samo u dubini svoje duše, misli da je dobra osoba, da zna usrećiti ljude oko sebe- pogotovo one voljene- i da se takve stvari događaju 'nekom tamo'. I nije nimalo ugodno kada shvatimo koliko i sami u biti griješimo u najbanalnijim stvarima, koliko boli time nanosimo onima koje volimo...
Nakon što sam čula jedva primjetni beep koji je označio kraj razgovora- krenula sam u ostvarivanje odluke koju sam za vrijeme razgovora čvrsto donijela.
Dok sam prilazila računalu, razmišljala sam o njegovim riječima... 'Čemu sve to ako toliko tvrdiš da nije važno? ' Zar je moguće da mi JE važno, da mi JE stalo? Ne, nije moguće. Znam što mi je jedino važno, znam zbog koga dišem, znam koga cijeli život vidim pored sebe, znam koga volim. Ništa drugo nije važno, baš ništa.
Odluka je postajala snažnija, a ja odlučnija.
Klik- jedan kontakt manje. Ostala su još dva zadatka. Ona najteža. Ili možda ipak ne?
Prvi zadatak- mailovi.
Imala sam čudnu opsesiju da čuvam sve mailove (nebitno tko ih je poslao), sav history svih messenger razgovora i slično. Pročitala sam prvi mail, i razmišljala da li da čitam sve ostale pa da ih brišem nakon toga ili da stisnem odmah delete. Delete, ipak. Bolje je tako, bolje za sve.
Obrisala sam sve mailove, sav history, sve.
Također sam napravila i veeeliku čistu u ostalim folderima. Brisala sam sve slike nekakvih virtualnih ljude koje nikad vidila nisam, vjerojatno i neću. Brisala sam svakojake gluposti koje su mi nekad kao bile važne ?!? Sve na Delete.
Rezultat - više od gigabajta smeća. Čistog smeća.
Drugi, posljednji zadatak- kutija s uspomenama. Kad sam ju otvorila nisam ni znala koliko je tu gluposti bilo. Mislila sam da će mi taj zadatak biti najteži- micanje vidljivih tragova prošlosti. Ali ne- zapravo je bilo prelako. Iznenadila sam se s kolikom lakoćom sam maknula neke stvari.
Sve je završilo u vrećici, vrećica zavezana i bačena. Sad je tamo negdje i oko nje, nimalo romantično, kruže galebovi.
Misija obavljena. Poglavlja završena.
Odrastanje - konačno započelo.
A za sve je zaslužna samo i jedino ljubav. Kao što sam već ranije rekla- ona prava.
- 13:48 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (3) - Isprintaj - #
subota, 03.05.2008.
Onom kojeg volim ...
moje srce je stalno patilo
duša mi je bila ranjena
često sam zbog boli plakala
ali uvijek sam se nadala ...
tražila sunce da me izliječi
molila nebo da mi podari dio sebe
(ljubav sam htjela)
htjela sam da tuga iz mog života nestane
da mjesec ponekad noću i meni zasja
(ljubav sam htjela)
tražila sam i padala
borila se i nadala
radovala se i iznova plakala
(ljubav sam htjela)
i dođeš ti...
prepun ljubavi,
blagog pogleda ...
ti ... (ljubav moja)
bezuvjetno me prihvatiš, zavoliš ...
zavoliš me ...
hvala ...
hvala što zbog tebe
u duši osjećam proljeće,
hvala što si mi pokazao ljubav
- onu istinsku pravu (obostranu) ljubav
hvala ti za ljubav, ljubavi ...
- 16:56 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (7) - Isprintaj - #
petak, 02.05.2008.
Danijelu Trbović za predsjednicu !!!
Gledam 'Najslabiju kariku' i divim joj se. Zmaj od žene. Ne znam smišlja li sama te dosjetke ili ih samo od nekud prekopira, reproducira i sl. ali uloga zločeste tete joj pristaje savršeno- baš kao nebu sunce.
Da nema nje, kviz bi bio puno dosadniji (biseri natjecatelja tipa 'kako se zove najpoznatija internetska enciklopedija?'- ' maxadsl' ne računaju se, dakako. Glupost je ipak individualna).
Dugo sam već htjela napisat nešto o njoj, al njena izjava u jučerašnjoj emisiji 'Tko je koristan kao ratkapa?'- jednostavno je presudila. Morala sam svima objavit svoje oduševljenje. 
I da, šteta što se vrlo malo ljudi doista usudi odgovoriti ironijom na ironiju, šteta što svi samo šutke promatraju situaciju iako bi ju najradije ispalili na Mars. Kad bi ljudi njoj uzvratili provokacijom- mislim da bi tek tada kviz istinski dobio na kvaliteti, tek onda bi došlo do izražaja koliko Danijelin živac-radar brzo radi. Kažem, bilo bi zanimljivo.
No dok se to ne dogodi, uživajte u nekim njenim izvanrednim dosjetkama. Šteta što ih se ne mogu više sjetit, trebala sam ih zapisivat.
' Tko se nakrivio kao toranj u Pisi? '
' Tko mijenja mišljenje češće nego Dinamo trenera? '
' Tko misli da je vinograd glavni grad Zagorja? '
' Tko misli da je Zagorka Zagorova majka? '
' Čiji bi odgovori nasmijali i Mona Lisu? '
' Kome gori svjetlo, a nije kod kuće ? '
' Tko od vas preskače kozlića jer se čuva za odojka? '
' Za koga je samoubojstvo - pucanj u prazno? ' 
- 12:09 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (2) - Isprintaj - #
četvrtak, 01.05.2008.
Hrana nas veže i spaja,...
Sinoć san išla sritna leć jer san bila uvjerena da ću jutros ić sa svojom legendarnom Tetom na Marjan- na tipično prvomajsko druženje. Zadnji put san bila tamo kad san bila dite i baš me nekako uvatila nostalgija da opet oden tamo i doživin onaj jedinstven spoj mirisa, okusa - da još jednom proban socijalni (a opet tako ukusan) fažol.
Al šta se desilo? Ja prispavala, Teta me nije tila budit i onda je otišla sama. Briga nju, ona je tamo svoj na svome- penzić među penzićima. Nek se druži, ionako se doma stalno zbog nekoga tare - zaslužila je da se odmori malo. I da bar jedan dan sama ne kuva.
Meni je žaj šta nisan bila tamo. Al štaš.
Nego, kako san čula na radiju- ništa se nije pominilo. Sindikati su se opet bunili na tešku gospodarsku situaciju, gradski poglavari su bespomoćno kimnuli glavon. Onda su svi zajedno lipo sili i nazdravili fažolon. Ionako nije bilo druge, a i šteta da fažol propadne. Evala!
- 13:27 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (1) - Isprintaj - #
