My confession pt. 2

Moram priznati da mi je izuzetno teško pričati o ovome, jer ipak je ovo među mojim najprljavijim rubljem. Stalno se šalim na svoj račun, stalno pričam o tome onako, ali nikad nisam sebi i drugima priznala neke stvari. Ali pišem to za sebe, da sebi pomognem, da možda jednog dana kad želim pokleknuti mogu opet pročitati i natjerati sebe dalje. Znate ono, nikad žene ne smiješ pitati dvije stvari - kile i godine. E, pa svi znate koliko ja imam godina. Za tri tjedna ću imati 24.

Zadnji put kad sam se vagala, što je bilo prije otprilike 5-6 mjeseci, imala sam 112 kila. Do danas se ta brojka vrlo vjerojatno popela na 120 (vaga mi doma ne radi pa ne mogu pogledati). Visoka sam 163cm. Ozljedila sam prošle godine koljeno koje se do danas nije oporavilo upravo zato jer sam preteška i ne može me više držati. Imam strije po cijelom svome tijelu. Sise su mi obješene ko dvije lepinje. Tripe na sve strane. Moja ruka je debljine nečijeg bedra. Hlače koje kupim ne traju duže od par mjeseci zato jer se potrgaju među nogama. Svi doktori kod kojih sam bila vezano uz bilošto mi kažu da moram pod hitno smršaviti. Kad sam tražila magnentu rezonancu koljena radi ranije ozljede, doktorica mi je rekla da mi treba magnetna rezonanca glave, jer normalno da me koljena ne slušaju kad sam toliko teška. Kaže da mi ne može doći do koljena od pustog sala oko njega. Ne mogu trčati uopće radi tog koljena. Niti skakati. Boli me noga kad idem uz i niz stepenice. Doktorica kaže da sam poludila kad sam u 23. godini dovela sebe do te granice da ne mogu stepenicama ići. Kaže da trebam izgubti 2/3 tjelesne mase da bi bila normalna. Sve su jakete premalene i ne mogu ih zakopčati. Većinu svoje sadašnje robe ne mogu obući jer mi je premala. Tražiti grudnjake za mene je tortura jer imam inače velike sise a još ktome jer sam debela pa su mi često uski. Mogu pojesti cijelu pizzu i nakon toga još čips i čokoladu. Za večeru mi je standard dvije velike posude pomfrita. Cijeli lonac juhe? Nema problema! 4 jaja na oko? Zašto ne bi pojela sendvič nakon toga? Cili život mi se prehrana svodila na paštu, tijesto, krumpir. Grickalice. Nisam u životu pojela smokvu ili šljivu ili breksvu. Ništa voće, pogotovo povrće. Ća od mene s time. Zelenu salatu sam prvi put pojela prije 7 miseci. Ne mogu pojesti tanjur graha da mi život ovisi o tome. Svih 23 godine samo jedem prženo, pohano, fast food. Svo ovo vrijeme gledam sebe kako rastem, kako se napuhujem, razmislim da ne bi trebala tako puno jesti dok umačem krumpirić u majonezu.

Nikoga ne krivim osim sebe. Uvijek sam bila deblja cura. Uvijek sam imala više kila nego većina. Tu je i genetika, sklonost debljanju u majčinoj strani obitelji. Uvijek sam bila veća i bucka i čak i deblja, ali nikad nisam bila pretila do prije dvije godine otprilike, a pogotovo u zadnjih godinu dana. Kao prvo, nikad nisam naučila pravilno jesti. Nikad nisam imala raznoliku prehranu. Kao drugo, jednostavno jedem u krivo vrijeme cijeli svoj život. Večera mi je u 9 navečer. I još je k tome pogotovo problem što imam tu naviku da uvijek kad nešto gledam ili čitam, nešto moram grickati uz to. Baš moram. Inače mi nije toliko zanimljivo. Ali uglavnom u zadnjih godinu dana sam se baš počela masovno prejedati. Znala bi napraviti jako puno pomfrita, pojesti ih i nakon toga 4 jaja na oko. NIsam više mogla jesti, bila sam sita, ali i dalje bi jela, jer BAŠ ME BOLI BRIGA, hoću jesti. I to je trajalo skoro godinu dana.

Kad sam živčana uopće me nije briga što radim. A kod mene je živčanost više manje normalno stanje svijesti. Pušit ću više cigara nego inače, jesti ću više nego inače, psovat ću, whatever, impulzivna sam tad. Mislim da to ne pomaže situaciji debljanja. Također mislim da je tu najveći problem to što ja jednostavno jako volim tu hranu koju jedem. Guštam u njoj. Veliki sam gurman. Jedem radi ukusnosti jela samoga i onda nemam granicu. Pojesti ću 3 tanjura juhe jer ja jednostavno jako volim juhu!

Bila sam na mnogo dijeta, pokušavala puno puta smršaviti, uvijek što zdravije mogu, redukcijom količine hrane koju uzimam i čak bi mi počelo ići, ali problem je u tome što svaki put kad ja vidim da sam smršavila malo, osjećam se super i onda idem sebe nagraditi s nečim što volim.. I onda se opet vratim na staro i opet me počne boliti briga. Najvolje mi je išlo sad prije pola godine kad sam po uzoru na brata, koji je prešao na režim sirove prehrane i izgubio preko 25 kila, išla na akciju voća i povrća. Radila sam sokove, brojala kalorije, imala dnevnik prehrane, kretala se i osjećala predivno kad su mi svi počeli govoriti kako sam smršavila. Onda sam se nešto strahovito naživcirala (sranja doma i to) i rekla fak it i napravila si nešto naj nezdravije što sam mogla. I onda sam se opet počela nažderavati i udebljati. Inače, smišno mi je kad netko kaže da je izgubio ili dobio 2-3 kile. Kod mene je to ništa. Kod mene se ne bi vidio progres osim ako je to 10 ili 20 kila.

Bilo bi super kad bi mene izjedala neka ogromna grižnja savjesti radi svog ponašanja i svog tijela. Ali jednostavno nije. Ja sam sposobna sebe izjesti dok ne budem nadeblja žena u Hrvata. Mogu kupovati sve veću i veću odjeću i samo sjediti i klopati. Ali s druge strane, svjesna sam da sam mlada i da si uništavam tijelo. I da želim biti sposobna kupiti odjeću da ne moram gledati po cijelom gradu i ne osjećam se ružno kad sam na plaži i da me ljudi ne pogledavaju čudno. I slatka sam, imam lijepo lice, lijepu kosu, mogu biti lijepa. Moj brat mi kaže da mogu biti pička ako smršavim. I znam da se osjećam bolje kad mršavim. Samo je stvar, naravno, volje.

Ne znam, vadila sam krv i pisalo mi je da mi je kolesterol i glukoza blago (ali jako blago) povišeno. Plus što sam počela sa svim tim samo uzdizanjima i oketanjima na sebi i razgovorima sa stručnjacima, osjećam da bi trebal nešto napraviti.

Mislim da ovo pišem jer se osjećam jako posramljeno kad sve ovo vidim i čitam i predočavam ovako drugima. Želim biti normalna i nadam se da ću imati dovoljno snage i volje da to napravim. Ništa, idemo opet probati smršaviti. Ima šljiva u frižideru. Mislim da bi ih mogla probati. A za ručak je blitva. A da krenemo malo popraviti svoje zdravlje? Ajmo ća. Drž'te fige!

31.08.2012. u 10:30 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #