14.10.2017., subota

V za Vratolomiju ili zašto je establišment nužan Biti dio grupe, imati svoje mjesto pod suncem, biti poseban … Sve su nužne komponente jedne individue, jedne psihe. Svaki čovjek treba neki obrazac u kojem djeluje, čovječanstvo treba kulturu, civiliaciju da se izrazi na optimalan način, da radi i djeluje. U kojem formatu, to bi se dalo diskutirati. No što se kada stvari krenu po zlu, koga otkriviti. Čija je krivnja krivnja? Koji je kriterij zrelosti jedne osobe, jednog društva, države ili kulture? Jedan prijatelj rekao mi je prije neko vrijeme, da se zrelost očituje u odnosu prema krivnji. I doista mlad čovjek, u pubertetu za sve krivi svoje roditelje. Oni su mu krivi za svaki dan loše volje, sa više ili manje objektivnim argumentima. No tko doista i voli osjećaj krivnje? Tko doista želi ili voli biti kriv? Krivnja je jako neželjena valuta i gotovo je svi prebacuju nekom drugom. I taj drugi nekom drugom i tako do najniže stepenice. Ona je najčešće kriva. Poput skandala u firmi za kojeg na kraju ispašta čistačica jer je po nekoj logici to bila njezina dužnost. Krivnju ne želi nitko. U današnjem modernom svijetu, stvari su postale apstraktnije nego prije. Informacijsko doba promijenilo je način na koji gledamo na stvari. No odnos prema krivnji nije se promijenio, krivnju i dalje imaju drugi. Država koja se je malo udaljila od čovjekovih problema postala je malo strana, postala je savršena za kanalizaciju frustracije i postala objektom prijezira – savršeni krivac. Teorija zavjere, teorija kakva i jest hrani se kombinacijom ljudskog straha i frustracije, a gorivo joj je notorno nepoznavanje elementarnih pojmova njezinih poklonika. Ona je model koji na sebi svojstven način, uvijek dolazi do istog zaključka kako je svijet jednostavno zao i da smo svi mi ustvari žrtve nekakve veće, kompleksnije igre/zavjere. Problem leži u tome što jedna osoba pod utjecajem takvih teorija nemože snaći snagu za pravu promijenu koja joj doista može poboljšati život. Umjesto toga čovjek leži u letargiji uvjeren u nešto što mu opravdava njegovo loše stanje psihe. Takvo nešto po meni nikako ne može biti dobro, jer nije kreativno, ne ide naprijed. Teoretičari zavjere ratni su profiteri rata koji se nikada nije niti se hoće dogoditi. To je nihilistički napad na kulturu od koje i u kojoj sami žive. Rezanje grane pod kojom sjede u cilju destruktivnog uvjerenja. Što je radikalno prebacivanje krivnje donjelo u povjesti? Uzeti ćemo dva primjera; komunističku revoluciju u Rusiji i Holokaust. Stanje u Rusiji na prijelazu sa 19.og na 20o stoljeće bilo je dosta slabo. Društvena struktura nije se mjenjala još od srednjeg vjeka. Na vrhu su bili car, crkva i feudalci dok su na dnu bili seljaci i radnici, i to mnogo njih. Nekakvom šarenilu su pridodonosili samo trgovci i zanatlije, no oni nisu imali nekakvog bitnijeg značaja. U takvom stanju carska je Rusija dočekala prvi svjeski rat. Sve se je dramtiziralo izbijanjem nestašice te sa konstantno lošim vijestima sa fronte. Drugačije ideje iz radničke klase sve su više dopirale do širih masa i tamo padale na plodno tlo. Tada samo jedna od revolucijonarnih frakcija, Komunistička partija, je apsolutnim prebacivanjem krivnje za nastalo stanje na postojeći, carski režim uspijela doprijeti do glava ljudi. Kroz kratko vrijeme sprovela je svoj naum, srušila Cara i uspostavila vlastitu vlast. I što se je doista dogodilo? Što je ta nova vladavina doista promijenila? Potpisani mirni sporazum bio je jednak totalnom porazu, glad u narodu neće biti riješena još nekoliko godina. A i onako devastirana država i osiromašeni ljudi biti će dodatno uništeni građanskim ratom te nakon toga još i Staljinovim čistkama. Jedna ideja koja je probudila nadu u bolje sutra, a pri tome svu krivnju strovalila na postojeći sistem u kriznom je trenutku srušila poredak. No produkt nije bilo nešto bolje, već samo nastavak i produbljenje patnje jednog naroda. Drugi primjer je također iz moderne europske povijesti. Pojava protjerivanja Židova nije nešto novoga, no ono što će se odigrati u 20om stoljeću nešto je potpuno novih dimenzija. Njemačka je nakon prvog svijetskog rata slomljena država, oduzet joj je ponos i ne uspijeva se ekonomski stabilizirati. U to vrijeme još jedna ekstremna stranka, nacional-socijalistička (NS), dobiva na popularnosti te kroz nekoliko godina, naprije demokratski a tada i silom ustoličuje svoju vlast. NS sistemu nedostaje novaca a i politički je program da su Njemci superiorni te da su Židovi u prvom redu i uzrokovali krizu. Pronađen je savršeni krivac za sve probleme, a njihovo je istrebljenje ujedno i NS režimu donjelo prijeko potreban kapital. Izmišljeni krivac je još jednom pokupio frustraciju i pri tome bio gotovo totalno istrebljen. NS sistem je pragmatičnim potezom pronalaženja krivca sebi priskrbio početan kapital. No što je doista donio? Pa nešto još gore od komunizma … Europu je tako razorio da je gotovo nestala sa političke karte Europe. A Njemačku? Pa ostvario je svoje političko obećanje se Njemačka neće moći prepoznati nakon deset godina njegove vlasti. Samo je ispalo ponešto drugačije no zamišljeno … Priča je to o još jednoj kriznoj situaciji, o nužnom krivcu no i realnosti koju se kad – tad treba prihvatiti. Kada se je NS sistemu pogledalo u oči, bila je to samo destrukcija. Krivac je dakle u obje priče bio potpuno izmišljen. U kriznoj situaciji kada je čovjekova sposobnost da raspoznaje elementarne pojmove suužena, pronaći bilo kakvog krivca i na temelju njega doći do željenog ima određeni potencijal. No i takvi huškači sa vremenom izgube,pokažu svoju pravu narav koja je ništa više nego prijevara, destruktivna prijevara. Ono što ostave iza sebe je samo šteta. Budući da se i mi danas nalazimo u jednom kriznom vremenu u kojem ekstermne stranke lagano ulaze u parlamente ne smijemo dopustiti da nekakvi glasni zasene zdravi razum. Naša država, naš sistem, Europa u kojoj živimo možda i nisu najbolji, ali nisu niti krivi za sve naše probleme. Pravi krivac je često negdje puno bliže, a ponekad smo to i mi. Postoji demokratksi sistem i institucije, način je ovdje i treba ga upoznati i konstruktivno se angažirati. Lako je biti doma kritičan, pred televizorom. Takvo psihičko stanje neće ništa promijeniti. Jer upravo na takvu inertnost igraju kritičari sistema, koji u establišmentu vide svoga krivca. No kao u svakoj priči, nema junaka bez zlikovca. Samo zlikovac, baba roga ili Darth Vader mogu junaka učiniti junakom. Tako i iskivljena slika o državi može od teroretičara svakojakih zavjera učiniti junake. No nešto takvo destruktivno nemože dati vrijednosti. Njihova paranoja nemože dati mir. Oni žele uznemiriti čovjeka i ovladavati njegovim suženim razumom, jer samo je onda podložan njihovim porukama. A one su uvijek isto – ništo ne valja. Oni žele samo održati nervozu i tu frustraciju usmjeriti na sistem. Jer sistem, onakav kakav je danas, dalek postao je savršeni krivac. On iako postoji zbog ljudi i čine ga ljudi, sam je bezličan i jako mu je lako pripisati krivicu. No čovjek ga opet treba, jer je čovjek očito takvo biće. Ono stvara i djeluje ali samo u nekakvom formatu. Povjest je pokazala da prebacivanje krivnje na njega završava velikom destrukcijom i patnjom. Očito format zvan establišment ipak vrijedi i trebamo ga očuvati. Oznake: sistem, establišment, teorija zavjere, europa, krivnja, očuvanje

- 19:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.