14.10.2017., subota

V za Vratolomiju ili zašto je establišment nužan Biti dio grupe, imati svoje mjesto pod suncem, biti poseban … Sve su nužne komponente jedne individue, jedne psihe. Svaki čovjek treba neki obrazac u kojem djeluje, čovječanstvo treba kulturu, civiliaciju da se izrazi na optimalan način, da radi i djeluje. U kojem formatu, to bi se dalo diskutirati. No što se kada stvari krenu po zlu, koga otkriviti. Čija je krivnja krivnja? Koji je kriterij zrelosti jedne osobe, jednog društva, države ili kulture? Jedan prijatelj rekao mi je prije neko vrijeme, da se zrelost očituje u odnosu prema krivnji. I doista mlad čovjek, u pubertetu za sve krivi svoje roditelje. Oni su mu krivi za svaki dan loše volje, sa više ili manje objektivnim argumentima. No tko doista i voli osjećaj krivnje? Tko doista želi ili voli biti kriv? Krivnja je jako neželjena valuta i gotovo je svi prebacuju nekom drugom. I taj drugi nekom drugom i tako do najniže stepenice. Ona je najčešće kriva. Poput skandala u firmi za kojeg na kraju ispašta čistačica jer je po nekoj logici to bila njezina dužnost. Krivnju ne želi nitko. U današnjem modernom svijetu, stvari su postale apstraktnije nego prije. Informacijsko doba promijenilo je način na koji gledamo na stvari. No odnos prema krivnji nije se promijenio, krivnju i dalje imaju drugi. Država koja se je malo udaljila od čovjekovih problema postala je malo strana, postala je savršena za kanalizaciju frustracije i postala objektom prijezira – savršeni krivac. Teorija zavjere, teorija kakva i jest hrani se kombinacijom ljudskog straha i frustracije, a gorivo joj je notorno nepoznavanje elementarnih pojmova njezinih poklonika. Ona je model koji na sebi svojstven način, uvijek dolazi do istog zaključka kako je svijet jednostavno zao i da smo svi mi ustvari žrtve nekakve veće, kompleksnije igre/zavjere. Problem leži u tome što jedna osoba pod utjecajem takvih teorija nemože snaći snagu za pravu promijenu koja joj doista može poboljšati život. Umjesto toga čovjek leži u letargiji uvjeren u nešto što mu opravdava njegovo loše stanje psihe. Takvo nešto po meni nikako ne može biti dobro, jer nije kreativno, ne ide naprijed. Teoretičari zavjere ratni su profiteri rata koji se nikada nije niti se hoće dogoditi. To je nihilistički napad na kulturu od koje i u kojoj sami žive. Rezanje grane pod kojom sjede u cilju destruktivnog uvjerenja. Što je radikalno prebacivanje krivnje donjelo u povjesti? Uzeti ćemo dva primjera; komunističku revoluciju u Rusiji i Holokaust. Stanje u Rusiji na prijelazu sa 19.og na 20o stoljeće bilo je dosta slabo. Društvena struktura nije se mjenjala još od srednjeg vjeka. Na vrhu su bili car, crkva i feudalci dok su na dnu bili seljaci i radnici, i to mnogo njih. Nekakvom šarenilu su pridodonosili samo trgovci i zanatlije, no oni nisu imali nekakvog bitnijeg značaja. U takvom stanju carska je Rusija dočekala prvi svjeski rat. Sve se je dramtiziralo izbijanjem nestašice te sa konstantno lošim vijestima sa fronte. Drugačije ideje iz radničke klase sve su više dopirale do širih masa i tamo padale na plodno tlo. Tada samo jedna od revolucijonarnih frakcija, Komunistička partija, je apsolutnim prebacivanjem krivnje za nastalo stanje na postojeći, carski režim uspijela doprijeti do glava ljudi. Kroz kratko vrijeme sprovela je svoj naum, srušila Cara i uspostavila vlastitu vlast. I što se je doista dogodilo? Što je ta nova vladavina doista promijenila? Potpisani mirni sporazum bio je jednak totalnom porazu, glad u narodu neće biti riješena još nekoliko godina. A i onako devastirana država i osiromašeni ljudi biti će dodatno uništeni građanskim ratom te nakon toga još i Staljinovim čistkama. Jedna ideja koja je probudila nadu u bolje sutra, a pri tome svu krivnju strovalila na postojeći sistem u kriznom je trenutku srušila poredak. No produkt nije bilo nešto bolje, već samo nastavak i produbljenje patnje jednog naroda. Drugi primjer je također iz moderne europske povijesti. Pojava protjerivanja Židova nije nešto novoga, no ono što će se odigrati u 20om stoljeću nešto je potpuno novih dimenzija. Njemačka je nakon prvog svijetskog rata slomljena država, oduzet joj je ponos i ne uspijeva se ekonomski stabilizirati. U to vrijeme još jedna ekstremna stranka, nacional-socijalistička (NS), dobiva na popularnosti te kroz nekoliko godina, naprije demokratski a tada i silom ustoličuje svoju vlast. NS sistemu nedostaje novaca a i politički je program da su Njemci superiorni te da su Židovi u prvom redu i uzrokovali krizu. Pronađen je savršeni krivac za sve probleme, a njihovo je istrebljenje ujedno i NS režimu donjelo prijeko potreban kapital. Izmišljeni krivac je još jednom pokupio frustraciju i pri tome bio gotovo totalno istrebljen. NS sistem je pragmatičnim potezom pronalaženja krivca sebi priskrbio početan kapital. No što je doista donio? Pa nešto još gore od komunizma … Europu je tako razorio da je gotovo nestala sa političke karte Europe. A Njemačku? Pa ostvario je svoje političko obećanje se Njemačka neće moći prepoznati nakon deset godina njegove vlasti. Samo je ispalo ponešto drugačije no zamišljeno … Priča je to o još jednoj kriznoj situaciji, o nužnom krivcu no i realnosti koju se kad – tad treba prihvatiti. Kada se je NS sistemu pogledalo u oči, bila je to samo destrukcija. Krivac je dakle u obje priče bio potpuno izmišljen. U kriznoj situaciji kada je čovjekova sposobnost da raspoznaje elementarne pojmove suužena, pronaći bilo kakvog krivca i na temelju njega doći do željenog ima određeni potencijal. No i takvi huškači sa vremenom izgube,pokažu svoju pravu narav koja je ništa više nego prijevara, destruktivna prijevara. Ono što ostave iza sebe je samo šteta. Budući da se i mi danas nalazimo u jednom kriznom vremenu u kojem ekstermne stranke lagano ulaze u parlamente ne smijemo dopustiti da nekakvi glasni zasene zdravi razum. Naša država, naš sistem, Europa u kojoj živimo možda i nisu najbolji, ali nisu niti krivi za sve naše probleme. Pravi krivac je često negdje puno bliže, a ponekad smo to i mi. Postoji demokratksi sistem i institucije, način je ovdje i treba ga upoznati i konstruktivno se angažirati. Lako je biti doma kritičan, pred televizorom. Takvo psihičko stanje neće ništa promijeniti. Jer upravo na takvu inertnost igraju kritičari sistema, koji u establišmentu vide svoga krivca. No kao u svakoj priči, nema junaka bez zlikovca. Samo zlikovac, baba roga ili Darth Vader mogu junaka učiniti junakom. Tako i iskivljena slika o državi može od teroretičara svakojakih zavjera učiniti junake. No nešto takvo destruktivno nemože dati vrijednosti. Njihova paranoja nemože dati mir. Oni žele uznemiriti čovjeka i ovladavati njegovim suženim razumom, jer samo je onda podložan njihovim porukama. A one su uvijek isto – ništo ne valja. Oni žele samo održati nervozu i tu frustraciju usmjeriti na sistem. Jer sistem, onakav kakav je danas, dalek postao je savršeni krivac. On iako postoji zbog ljudi i čine ga ljudi, sam je bezličan i jako mu je lako pripisati krivicu. No čovjek ga opet treba, jer je čovjek očito takvo biće. Ono stvara i djeluje ali samo u nekakvom formatu. Povjest je pokazala da prebacivanje krivnje na njega završava velikom destrukcijom i patnjom. Očito format zvan establišment ipak vrijedi i trebamo ga očuvati. Oznake: sistem, establišment, teorija zavjere, europa, krivnja, očuvanje

- 19:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.10.2017., ponedjeljak

Demistifikacija Mističnog - moj raskid sa istočnom duhovnosti Bilo je to jedno od mojih privih sjećanja. Doma sam se u dnevnom boravku igrao lego kockama dok je mama u kuhinji pravila ručak. Klasična scena mojeg cjelog djetinjstva. Na televiziji su prikazivali kadrove manevara tenkova i priprema za što će se kasnije ispostaviti domovinski rat. Tada sam se cijeli dan mogao zabaljati lego kockama, u svojem svijetu. I nikada mi nebi dosadilo, i to svaki dan iznova. Tematika tih dana bio je konflikt. Ja sam jednostavno kroz igru lego kockamareproducirao viđeno na televiziji. Ono što će obilježiti taj dan bila je jedna posijeta. Bili su to mladi dečko i cura. Osjećaj je bio pozitivan makar su mi bili malo neobični. Dugo su vremena pričali sa mojom mamom koja je kao i obično bila draga prema njima. Ono što su joj imali za reći interesiralo ju je makar je bila i donekle kritična. Razgovor je po mojem tadašnjem shvaćanju vremena trajao kakvih dva sata. Jedino konkretnoga što je od njega ostalo dok to mama nije bacila u smeće nekakvih deset godina kasnije bile su dvije-tri neobičnim slikama ukrašene knjige. Kako ću upravo tek desetak godina kasnije saznati bio je to posjet Hare-Krišna pokreta. U kasnije doba mojeg odrastanja, u adolesenciji počeo sam se više zanimati za istočnu duhovnost. To je dakako u početku bilo za mene nešto novo i privlačno, određeno osvježenje od onoga što me je okruživalo. Bio je to potpuno novi svemir pojmova i koncepata za mene. I bilo mi je privlaćno, jako. Adolescencija je vrijeme nakon puberteta u kojem se čovjeku napokon uključi struja u mozgu i počne razmišljati. Barem jedan moj prijatelj tako to opisuje J Počinje se zrelije pitati o stvarima oko sebe i shodno svojoj osobnosti, iskustvu i okolini daje odgovore. Ja sam tada bio student i mojim roditeljima išlo je relativno dobro, u svakome slučaju situacija u mojem životu bila je stabilna. Vječna pitanja o smislu života pojačana frekvetijim izlaženjem u noćni život počela su me intezivno zanimati. Kažu da su čovjek i društvo posebno otvoren za te ideje u vrijeme krize. Ja iz svojeg iskustva mogu reći da to i jest tako. U početku je to bila čista znatiželja, sa elementima eskapizma. No nakon relativno traumatičnog iskustva sve sam više objašnjenja za stvari u životu i društvu počeo tražiti u istočnoj duhovnosti. Pojmovi poput karme, samsare i atmana koje prije godinu dana nebih niti znao izgovoriti postali su za mene jako važni. Više, manje svojom vlastitom voljom počeo sam meditirati. Sve informacije koje sam dobivao o toj temi bile su pozitivne. Pa kako nešto pozitivno može biti loše? Zaredali su i klasici istočne duhovnosti poput Mahabharate i Dnevnika jednog joginija. Počeo sam pohađati i filozofsli kurs te je moje društvo koje je inače bilo otvoreno za svakojake ideje također pokazivalo sve više interesa za tu vrst duhovnosti. Svaki od njih je taj interes upražnjavao na svojem karakteru speficifičan način. Ja sam jednostavno kroz par lakih koraka upao u mrežu istočne duhovnosti, bez da sam i sam znao ili da sam se za takvo što odlučio doista i odlučio. Prvi korak je bila čista znatiželja, drugi pokušaj meditacije a treći moje nesretno, kako sam onda to nazivao traumatično iskustvo koje je moju znatiželju preobrazilo u pogled na svijet, a pokušaj meditacije u duhovnu praksu. Na takav slijed događaja uslijedila je ubrzo i ekonomska kriza i sveopći pad raspoloženja u čitavom društvu. I moj stabilan život završetkom fakulteta i novom novčanom ograničenošču postao je nešto potpuno drugačije. Kriza u kojoj sam se sada našao bila je puno dramatičnija i stvarna naspram one moje samoprozvane traume. I mogu reći da mi istočna duhovnost u pronalaženju rješenja uopće nije pomogla. U nikakvom kontekstu. Kako je niti mogla? Osnovica istočne duhovnosti je meditacija i pronalaženje svojeg pravog sebe, identiteta iza fizičke obmane. Cilj duhovne prakse je postizanje prosvjetljenja. No tu dolazi do nekoliko kritičnih problema. Budući da je svijet meditacije ustvari onaj pravi, kako išta učiniti u fizičkome svijetu. U svijetu koji je samo ljuštura? I kada se dostigne spoznaja ili to famozno stanje svijesti u meditaciji koje traje samo nekoliko minuta, što li je onda povratak u stvarnost i život u njemu? Tek svijet u kojem čovijek uzaludno djeluje, bez pravog motiva za naprijed čekajući novu dozu meditacije. Sa odmakom od sada već nekoliko godina od kako sam prekinuo sa tom praksom i sa novim pogledima i iskustvom mogu reći da mi taj obrazac ne liči na ništa drugo nego na život jednog tipičnog ovisnika. Priča je to o čovjeku koji luka kroz svijet bez cilja ili prave ideje, u svojem zamišljenoj realnosti i traži spas u tom osjećaju, stanju koje dobiva kroz intenzitet osjećaja u meditaciji. Rekao bih da jedan takav stav uopće nije konstruktivan i da čovjek time nikako nemože biti sretan. Sama je želja u tom riječniku poimovanja nešto demonizirano. U zapadnome svijetu ona je povod, motivacija za ljudsko djelovanje a u istočnoj duhovnosti ona je izvor zla. Naravno da se u takvoj dizfunkciji poimovanja i stvarnosti u ličnosti kreira unutarnji konflikt i podvojenost . Ja sam osobno napustio tu kako sam kasnije tek shvatio ideologiju a do takvih zaključaka sam došao pukom slučajnošću. Tema istočne duhovnosti u moj život vratila se je sporednim kanalom. Sve je počelo jednim tečaju o metodama prodaje i uvjeravanja kupca u kvalitetu ponuđenog proizvoda i ispravnost kupnje. Samu temu najprije sam gledao dosta kritično, smatrajući da ljudi neće dati svoje novce za takvo jeftino prodavanje magle. Tečaj je trajao dobra tri dana i mogu reći da sam iz njega osim diplomom o uspješnom pohađanju napustio dosta skeptičkim prisupom toj i sličnim metodama. No ono što je ušlo u moju glavu bio je mogući drugačiji pogled na svijet, uz malu dozu manipuliranja ljudima u cilju ostvarenja čega već. Kroz gledanje televizije, praćenje medija i radom sa kolegama na poslu primjetio sam da prakticiranjem takve nekakve metode, koja je ništa više nego li stvarno prodavanje magle, mogu postići rezultati. Tema mogućnosti i moći uvjeravanja jednostavno me nije nauštala. Počeo sam detaljnije pratiti reklamne i političke kampanje i uvijek je postojao sličan obrazac prodavanja magle. Struktura same poruke imala je konstatno slične element; krivnja je gotovo uvijek pripadala nekom drugom, kupac je uvijek bio ustvari nešto posebno i ispravno ali neshvaćeno naravno sve do kupnje proizvoda, budućnost je pripadala upravo tavkim drugačijima, koji su kupnjom proizvoda od neshvaćenih postojali vizionari. Postojali bi dio nečega što ne shvaćaju svi, ali sada važnog i pozitivno posebni. Sam osjećaj kupnje je nešto posebmo, intenzivno i daje smisao. Dok su bili u stanju tog transa konzumenti su u svakome slučaju bili zadovoljni dok je povratak u svijet za njih donosio donekle razočarenje. Drugi, nekonzumenti nisu dijelili njihovu viziju i zbog tog bi ih konzumenti uvjereni u ispravnost svojeg načina života kategorički i bez suosijećanja mogli smatrati manje ako i uopće važnima. Bio je to moj novi pogled u svijet prodavanja magle za što nego li naravno za pare. I kako se sada to poklapa sa temom istočne duhovnosti? Prije nekoliko mjeseci čitao sam članak istočnog gurua Oshoa u kojem on kategorički odbija i svim načinima pokušava kompromitirati pozitivističku školu razmišljanja. Sam diskurz neću komentirati, tko hoće članak može pročitati sam (http://www.bebamur.com/blog/oso-o-pozitivnom-misljenju). Indijski duhovnjak kritizira pozitivizam. Kako to? Odgovor mi je bio jasan. Budući da sam i ljubitelj povijesti znao sam koj je uzrok svakog rata. Rat ili bilo kakav konflikt javlja se kada dvije osobe žele istu stvar. Osho je želio isto što i pozitivistička škola, želio je ljudski pogled na svijet. Kada ga je mogao oblikovati, sa tom osobom bi mogao raditi što je htio. Što god da je htio. Kasnije sam taj kritičan pogled prema istočnoj filozofiji odlučio dalje istražiti i razraditi. I tako sam se odlučio pozabaviti dvoicom možda i najpoznatijih indijskih duhovnjaka modernog doba. Sa Sai Babom i Maharišijom Manešom jogijem te njegovim pokretom Transcendentalne Meditacije. Rado bih se u ovome tekstu dotakao i Hare Krišne, no mamino bacanje knjiga u smeću polopilo se je sa početkom mojeg zanimanja za istočnu duhovnost J Za Sai Babu i Oshoa već sam prije bio čuo, kroz svojou fazu istraživanja istočne duhovnosti i filozofije. Oni su bili moderni predstavnici tako da sam pročitao jednu knjigu o Sai Babi te prelistao par člankaka i videa o Transcendentalnoj Meditaciji – TMu. Još iz tih vremena sjećao sam se izrazito pozitivnih stavova o tim ljudima, kako čine šire poruke ljubavi i mira te čine svakakve stvari čuda. Ove stvari o čudima ponajprije se tiču Sai Babe. Njega sam oduvijek doživljavao kao simpatičnog indijca sa za mene afro frizurom, malo punijeg lika u narančastoj haljini. Knjigu koju sam o njemu pročitao predočavala ga je kao avatara, bogo-čovjeka na zemlji. U svakom slučaju kao jednog neospornog autoriteta na temi duhovnosti te opčenitog pogleda na svijet. Trebam priznati prvi utisak o njemu bio mi je pozitivan, priče o njemu su me fascinirale no sada sa odmakom od skoro pa deset godina poželio sam još jednom istražiti ga. Moderna metoda prodavanja magle te Oshovo kritiziranje pozitivnizma jednostavno su u meni posijali klicu sumljičavosti. Pogledao sam jednu epizodu top emisije takve tematike Na Rubu Znanosti u kojem je gostovala gospođa koja je njezin poklonik. Ona je nastavila narativ koji sam već prije zamjetio u knjizi o njemu, on je bio apsolutan, istinit, fascinantan. Žena je osim svojim očaranjem likom svojeg duhovnog učitelja zračila i dozom arogancije te ignorantno. U emisiji nije bilo niti trunke kritičnosti prema tom liku, nikakve sumlje u njegovo izvođenje čuda. Čak je i člankak na Wikipediji koja njeguje znanstveni pristup naveo njegovo čudesno ozdravljenje od jednog moždamog i serije srčanih udara. Klica sumlje u meni je bila sve izraženija pa sam odlučio o njemu pogledati i nekolicinu videa na You Tubeu. Ono što sam vidio kroz svoje oči čovjeka koji nije uvjeren u njegovu ideologiju ničim me nije uvjerilo, gotovo suprotno samo me je razuvijerilo da se radi o nekakvom božjem čovjeku ili bogo-čovjeku. Sve što se je dalo vidjeti bio je i dalje meni simpa lik u šarenoj haljini koji izvodi trikove pred deliričnom masom koja bi u tom stadiju vjerujem povjerovala u bilo što. Kako sam mogao zaključiti Sai Baba je njima prodao ništa više nego li – maglu. Zaključio sam da se radi, ili se je ipak radilo budući da je gospodin preminuo prije nekoliko godina o ničemu više nego li o vještom mađioničaru. Njegovo sipanje Vibhutija bilo je pomno isplanirano rasipanje praha iz ruke, materijalizacija stvari bio je trik iz rukava dok je Lingam bio po meni još najjednostavniji trik. Čovjek je iz maramice stavi zlatno jaje u usta da bi ga kasnije ispljunuo. Zvuči jednostavno, ali ekstatična masa uvjerena u svojeg bogo-čovjeka popušila je foru. Svaka mu čast, čovjek je trikove koje sam kasnije pročitao dobro naučio u cirkusu u kojem je radio kao dječak, kasnije uz kombinaciju drevne indijske mudrosti dobro prodao i unovčio. Ionako je poslije njegove smrti u njegovom domu, ašramu nađena velika količina zlata i srebra. Eto od kuda se je materijalizirao sav taj nakit. Udubljen u temu, još sam jednom mogao povezati svoju mamu i istočnu duhovnost. Moja mama naime ima isto jednu neobičnu sposobnost, ali suprotnu onu Sai Babi. Naime u našoj kući stvari se jednostavno izgube, nestanu i nemogu se naći. Moja mama naravno nemože priznati da je neuredna, pa tako ima za razliku od Sai Babe i materijalizacije ima sposobnost dematerijalizacije, sposobnost da stvari jednostavno nestanu J Paraleno uz temu Sai Babe pozabavio sam se još jednim guruom istočne duhovnosti, Maharišijem Manešom Jogijem i TMom. Maharišija sam ponajprije slično kao Sai Babom smatrao mudracem istočne filozofije, simpa ali i zamišljenog lika duge sive brade obučenoga opet i nekakvu haljinu. Meni se je doista činio autentičnim i ispravnim, čovjek sa misijom duhovnog buđenja na zapadu. Ono što slijedi ustvari je moje mišljenje na dokumentarni film David želi letjeti (https://www.youtube.com/watch?v=I9rXCXLewDE). Budući da pretpostavljam da svi vjerojatno i neznaju njemački, opisati ću ukratko i sadržaj dokumentarnog filma. Redatelj David Siveking pokušava doći u kontakt sa svojim idolom, imenjakom Davidom Lyncom te se na taj način i upoznaje sa Transcendentalnom Meditacijom. Kroz film isprepleten vlastitim manje-više isceniranim životnim iskustvima pokušava na kritičan i pomalo komičan način prikazati funkcioniranje samog TM pokreta. Osim iskustava žena sa kojima je guru imao spolni odnos, na koji se je zbog duhovnog poziva odrekao, priče ljudi koje je materijalno iskoristio, iako mu je misija bila isključivo duhovnost i nematerijalno te kroz intervju redovnika iz indijskog hrama gdje je i sam učio indijsku mudrost i njihovim konačnim negiranjem ispravnosti i autentičnosti gurua Beatlesa film daje jednoličan odgovor na pitanja oko lika zvanog Mahariši i pokreta TM. Sve je to još jednom prodavanje drevne indijske filozofije, ideja koje se mogu naći svagdje u Indiji i to za razliku od ovog velikog učitelja potpuno besplatno. Za ulazak u institucijonalizirani pokret TMa i za duhovni napredak treba potrošiti dobru svotu novca. Nije li to oprečno sa duhovnim? Film otkriva i čitavu razradu modela TM te raznoliku paletu ljudi kojima je u prvom planu ipak novac, a ne nekakvo duhovno prosvijetljenje. Mahariši je kao i Sai Baba ali ope na drugi način dobro detektirao potrebe i mane modernog čovjeka, dao im što im je trebao a za uzvrat živio snom svakog svjetovnog čovjeka. Zvjezdani trenutak u njegovoj karijeri bilo je upoznavanje sa tada planetarno popularnom grupom Beatles koju je Mahariši pretvorio u par excellence PR kampanju sebe samog. Da se radi o bilo čemu a ne o promicanju duhovnog života čovjeka bi se sa pravom moglo nazvati genijalcem, no što ima doista veze sa nečim uzvišenim? Ono što je bio moj zaključak jest da čovjek jednostavno treba u nešto vjerovati. U duhovnoj krizi zapada uzrokovanoj kompromitacijom katoličke crkve i njene javno poznate skandale te kroz znanstveno-konzumeristički pristup svijetu našao se je prazan prostor kojeg je dobro popunila istočna duhovnost. Raspelo je nekako postalo demode, valjda je trebalo nešto novo a opet ne previše drugačije, savršena formula za novi proizvod je bila tu. To znaju i dizajneri I Phonea. Svakodnevne medijske senzacije o baš i ne pretjerano moralnim djelima svećenika razuverila je mnoge u svojoj vjeri. Uvažena darwinova teorija evolucije sa druge strane jednostavno nije mogla utažiti očitu ljudsku potrebu da vjeruje. Svakojaki pogledi na svijet, što novi što stari dočekali su svoj trenutak. Sam sadržaj svake duhovne misli univerzalno je isti; dobro, poslanje, vjera u bolje sutra i sl. U vrijeme famozno poremećenih moralnih vrijednosti došla je poruka sa istoka nama poznatog sadržaja ali ipak drugačije forme, očito atraktivne. Ljudska potreba za mjestom u društvu, za posebnošću, pripadnošću i boljim sutra jednostavno je zadovoljena novim produktom. Likovi sa imidžem dobronamjernog Djeda Božićnjaka na Indijski način plasirali su ih i time se obogatili. I to na način da ni sami u njih nisu vjerovali. No svaka religijozna misao i nakana univerzalno su dobri, zašto bi onda ova istočna, indijska bila loša? Ona naravno nije loša ili zla, no ona je i besplatna, nije nužno potrošiti bogatstvo na duhovno prosvjetljenje, ono je univerzalno i kako pokazuju mnogi sveti primjeri iz povjesti i potpuno besplatno. To što je došlo kod nas, kroz moderno propagirane gurue, nije ništo drugo doli prodavanje magle ali i stvaranje stvarnog i opasnog konflikta u društvu. Konflikt proizlazi kroz konumiranje duhovnog produkta. Time konzument postaje nešto posebno, ego trip pojačan „vječnom istinom“ uništava svaku konstruktivnu komunikaciju. Taj „novi“ pogled na svijet konzumenta jednostavno znači raskid sa starim, sa svojom obitelji – roditeljima ili djecom što tek tada stvara pravu štetu. Puno je primjera iz svakodnevnog života gdje su obitelji i individue ostale nepovratno psihički oštećene. Obećani je raj sličniji paklu. Duhovni produkt istoka je sve samo ne jednostavan odgovor na životna pitanja. Zato sljedeći puta u knjižnicama i knjižarama na policama ove tematike budite barem malo – kritičniji ali i kon. To je univerzalni ljek protiv prodaje magle. Oznake: duhovnost, Sai Baba, Transcendentalna Meditacija, Produkt, Prodaja Magle, biznis

- 11:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #