11.09.2017., ponedjeljak

Budućnost Europe Europa je na rubu raspada. Financijska kriza, izbjeglička kriza, slučaj Grčka, njemački 4. Reich, Brexit i Trumpova politika. Gotovo svaki dan susrećemo se sa vijestima iz medija da je Europa na izdisaju. Koliko je stvarna ideja o ujedinjenoj Europi i dali ona ima budućnost? Možda je najbolje priču početi sa poviješću. Ideja o ujedinjenoj Europi postala je aktualna nakon strahota drugog svijetskog rata. Scene uništenih gradova, koncetracionalnih logora, vojske indvalida te izgubljena uloga velikih europskih zemalja u globalnoj utakmici dovela je do potrebe o suradnji. „Nikad više rat“ – krilatica je i najveći argument do dan danas svih zagovornika Europe. Jer ako je skupina ljudi u istoj zajednici, onda oni nemogu biti u oružanom konfliktu. Barem teoretski. U to povijesno vrijeme nakon Drugog svijeskog rata postoji još jedan praktičan razlog za suradnju i savezništvo na Starom kontinentu. Zapadna Europa ima na istoku izravnog konkurenta u ideološkom i gospodarskom polju, Sovjetski savez te njegov budući„Varšavski pakt“ prijete sa komunizmom i planskom ekonomijom. Rusi su u najvećem oružanom konfliktu u povijesti Europe dali odlučan doprinos u borbi protiv nacizma i postoji realna prijetnja da zavladaju čitavom Europom. Sviježe sjećanje na uništenje i stari strah od ruskog medvjeda glavne su okosnice ujedinjenja. Kroz vrijeme proces ujednjenja starog kontineta se širi nove zemlje i potpisuju se se ugovori koji produbljivaju suradnju. Od suranje za rudu nekoliko zemalja srednje Europe, format se mijenja preko Zajednicu u Uniju. Ujedinjenje i integracija se šire na Mediteran, Skandinaviju te na Britaniju. Senior partner Europe, Sjedinjene Američke Države nadgledaju i potiču proces. Pobjeda ideje Europe događa se paralelno sa trijumfom globalizacije i kapitalističko-konzumerističkog načina razmišljanja, sa Raspadom sovijetskog, komunističkog sistema. Tada ujedinjenje Europe dobiva novu dinamiku i to vrijem mišljenja kako je nova, sada Europska Unija, konačno stanje kojeme se teži. Više ne postoji ideološki i gospodarski suparnik te je to period euforije i velikog optimizma. Ideja o vječnom napredku postaje bliska ideji ujedinjenja Europe kao i demokracije i ljudske slobode. Kroz nešto više od desetak godina i zemlje istočnog bloka se priključuju projektu. Na istoku je sada još samo destabilizirana Rusija, barem dok je Putin ne stavi u red. Sama kriza najvjerojatnije je nastala u neuspjehu kreiranja europskog identita. Velike europske države oduvijek su imale i vodile vlastitu snažnu ulogu u svjetu, veliki izazov je dakle nadići individalne interese i djelovati kao zajednica. Financijska kriza prvi puta je jasno pokazala nestabilnost ujedinjene Europe, svaka država je samostalno pokušavala riješiti probleme koji su se nje ticali. Što se se je stvarno dogodilo? Scenariji iz noćne more: otkazi sa posla, smanjenje socijalnih davanja, rate kredita koje se nemogu više isplaćivati, rasprodaja imovine i brankrot. Euforija se pretvara u depresiju. Blistave obale sa turističkih razglednica postaju ruglo. Od naviknutog uvijek više, slijedni manje a za neke i ništa. Poželjna zajednica Europljana, uzor, postaje predmet gnjeva i frustracije. Teme poput jaza bogatih i siromašnih, razvijenog sjevera koji radi za lijeni jug, napredni zapad i zaostali istok postaju aktualne te se rado koriste za političke kampanje. Kroz godine krize javlja se generacija mladih ljudi koja nemože naći posao ili ga ima samo povremeno. To je generacija ljudi koja Europu poistovjećuje sa nekolicinom bogatih ljudi, sa fiktivnim krugom ljudi iz sjene koji upravljaju svijetom. Europa je njima strana, predmet negativnih ispoljavanja. No oni i jesu grijeh te iste Europe, jer im ona nije pružila ali ni pomogla da imaju ono što je nužno za normalan život. A svatko treba nekav motiv da živi i funkcionira … Radikalizacija u društvu, netrpeljivost te motivi totalitarističkih sistema iz prošlosti inficiraju javni prostor. Nakon mnogo vremena nesmetano se mogu čuti fašistoidne i antisemitističke poruke. Vrhunac finacijske krize je i vrijeme kada Hrvatska ulazi u Europsku Uniju, u jednu zajednicu koja je izgubila svoju pozitivnost a možebitno i perspetivnost. Doista nikada nismo imali osijećaj za povijesne okolnosti. Hrvatska je doista pokazala svoju gotovo kroničnu bolest ulazaka u zajednice bez budućnosti. A i Europa se je pokazala u jednom drugom izdanju, kao arogantna i ignorantna stara gospođa koja nedaje kompliment jednoj osobi koja sa svojim problemima ali ipak vrijedna tek ulazi u novo društvo. To je Europa koju ne želimo gledati. Ona je ipak u to rano ljeto 2013 bila naša stvarnost. Dok smo slavili naš ulazak u kulturni krug u koji spadamo posjet visokih političkih predstavnika i onih koji se to smatraju jednostavno nas je zaobišao. Sa vremenom je i financijska kriza stabilizirana ali kako i stara izreka kaže „nevolja nikada ne dolazi sama“ tako su i Europu zadesile nove nedaće. Izbjeglička kriza iz 2014. još je jednom pokazala koliko je krhko zajedništvo. Uzrok te krize nije bila niti politika Europe niti njezinih članica već stari Senior partner SAD koji je destabilizirao regiju južnog mediterana. Autoritativne države, Libija, Egipat, Sirija nisu se poklapale sa političko-ekonomskim ciljevima i trebale su biti transformirane. Kaos koji je nastao posebno će osjetiti Europa. Zemlje članice i u ovoj krizi ponovno reagiraju zasebno, svaka sama za sebe vodi politiku više ili manje zatvorenih granica i kontrole. Policijski sistem jednostavno nije bio spreman za tako veliki volumen izbjeglica. Zatvaranje granica posebno je bolno za ideju ujedinjene Europe koja se tako rado hvalila još jednom svojom parolom „ujedinjeni kroz različitost“. Rast stranaka sa radikalnim programima je i dalje konstantan, čak i teoretičari zavjera ulaze u parlament. Novu političku stvarnost koriste i inicijative poput „Tri mora“ ili vizije države poput Mađarske Viktora Orbana. Sve su to ideje o budućnosti temeljene na frustracijama iz prošlosti. Povijest nas uči kako su svi takvi sistemi propali, ali tek nakon stradavanja. Referendum za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva te Trumpovo jednostavno ignoriranje Europe samo su čavli u sanduku Unije. Prije desetak godina bi se takve scene mogle naći samo na djelima fantastike i špekulativne budućnosti, danas su postale naša realnost. I što sada ostalo od Europe? Europa i dalje funkcionira jer primarna funkcija svakog sistema pa tako i ovog da sebe sama obdrži na životu. Gospodarstvo ekonomski snažnih zemalja se je stabiliziralo, čak se čini da i rubne zemlje, među kojima je i naša doživljavaju oporavak od financijske. Veliki dio izbjeglica integriran je u ekonomski sistem, za društvenu integraciju ionako treba cijela generacija. Ostaje problem novih getoa, koji se samo nastavljaju na one stare, iz vremena razvoja Europe. Na čitave četvrti u kojima žive Turci, jugosi i ostali koji su izgradili čitavu infrastrukturu da bi bili i ostali na margini toga društva. Možda će se jednom naći modalitet i za njih… Udarac britanskog referenduma i Trumpa još kao da nije osvijestio Europu da bude više samostalna i odlučna u vanjskoj politici. Sa Britancima se očigledno igra na kombimaciju mlakog razvoda i igranja na vrijeme. Pa možda dođe i do novog referenduma koji će poništiti stari. Drugi ipak govore da je i bolje bez Britanaca, Otok njima ionako nikada nije bio dio Kontinenta. Što se tiče Trumpa, i njegove politke kao i o ostalim temama o njemu tako i u ovoj – a što reći? Znati njegove planove ili prediviti njegovo ponašanje i odluke gotovo je nemoguće. A možda i neće biti toliko hladan prema Europi kao što se je činilo na provi mah. No da Europa mora nastupiti u svijetu samostalnije i odlučnije, to mora. Može se tako reći i da je ono najgore iza nas, barem do slijedeće krize. Europa je definitivno izgubila svoj optimizam, svoju nevinost. A možda bi trebalo ponovno razmisliti o tome koji bi model uopće bio optimalan? Viša politička i gospodarska povezanost ili povratak na jednostavnu ekonomsku suradnju i totalni regionalizam? Što sa eurom? Dali je ta valuta i dalje simbol ujedinjenja, most ili nejednakosti. Globalni konkurenti poput Kine globalno su prepoznatljiviji i kud i kamo utjecajniji. Amerika je od Senior partnera postala nužni prijatelj. Dali je Europa preživjela svoj najteži test? Europa definitivno treba novi identitet, novi plan, novi optimizam. U sposobnosti da se promijeni i prilagodi te kreira nove okolnostima leži njezina perspektiva. Treba se stvoriti zajedništvo i konsenzus koji će stvoriti stabilan život za novu generaciju. Tada će moto „Nikada više rat“ vrijediti i za budućnost. Oznake: europa, trump, Hrvatska, kriza, budućnost, alternativne vijesti, riješenje

- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.